Jedna od najvažnijih osoba hrvatskog kulturnog i povijesnog razvoja
VITEZOVI?, Pavao Ritter, Karta cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva iz 1699.
Jedna od najvažnijih osoba hrvatskog kulturnog i povijesnog razvoja u drugoj polovici 17. i početkom 18. stoljeća, povjesničar, književnik, kartograf i leksikograf, Pavao Ritter Vitezović rođen je 7. siječnja 1652. godine u Senju.
Otac mu je bio vojni časnik Antun Ritter, a hrvatsku verziju svojega prezimena (njem. Ritter = hrv. vitez) prvi je put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskom – Odiljenje sigetsko, a potom i u drugim djelima pisanima hrvatskim jezikom. Školovao se u Senju i Zagrebu u isusovačkoj gimnaziji, a oko 1674. boravio je u Rimu. Dvije godine proveo je kod slovenskog polihistora Valvasora u Kranjskoj, gdje se bavio povijesnim istraživanjima, pjesništvom i bakrorezbarstvom.
Nakon povratka u Senj obnašao je razne političke i vojne službe te je djelovao kao poslanik Senja u Šopronu, Beču i Požunu. Sudjelovao je u borbama protiv Osmanlija u Slavoniji i ugarskoj Podravini zbog čega dobiva niz titula – zlatni vitez, naslovni podžupan Like i Krbave, dvorski savjetnik, barun.
Taj je koncept dodatno proširio u velikom nedovršenom djelu O ilirskim žrtvenicima i ognjištima, objavivši pritom 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku. Iz toga doba potječe nekoliko Vitezovićevih rukopisnih karata, a najpoznatija je povijesna Karta cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva.
Razvijajući dalje svoju ideju piše Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava, kralja, u kojem je pokušao dokazati da kralj Ladislav, osnivač Zagrebačke biskupije, nije Arpadović, već da potječe od hrvatske vladarske dinastije. Poznata su i njegova djela Traktat o krbavskim knezovima koji bijahu iz roda Gušića, Kronika aliti spomen vsega svieta vikov, Dva stoljeća ucviljene Hrvatske, Zasužnjena Bosna… Njegova historiografska djela, u kojima ističe temeljnu ideju o poistovjećivanju svih Južnih Slavena s Hrvatima, ostavila su snažnoga traga u hrvatskoj historiografiji predilirskoga doba. Ipak, o Vitezovićevim povjesničarskim djelima ne može se govoriti kao o znanstvenim, ona su bila u prvom redu sredstvo borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja.
Uz povijesne rasprave pisao je pjesme, poslanice i jezikoslovne rasprave. Za razliku od historiografskoga rada, Vitezovićev leksikografski rad manjim je dijelom sačuvan. Najznačajnije mu je leksikografsko djelo rukopisni rječnik Lexicon Latino-Illyricum (hrvatsko-latinski dio je izgubljen).
Pisao je latinskim i hrvatskim jezikom, prvo rodnom čakavštinom, ali prihvaćajući poslije kajkavštinu i štokavštinu. Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska, tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena.
Unatoč brojnim titulama i priznanjima Vitezović uz njih nije dobio posjede tako da je konstantno bio u besparici. Bolje nije prošao ni u Zagrebu gdje mu je u požaru izgorjela kuća, a kako je tiskarskim radom stekao brojne neprijatelje, tiskara mu je oduzeta te je prognan sa zakupljenog imanja u Ščitarjevu zaslugom plemstva i svećenstva. Tako je, unatoč svem trudu i nastojanju, umro u bijedi 20. siječnja 1713. u Beču.
