Čudan san
Nekim putem, tijesno kroz jesen, nas će odvesti vlak.Čudan sanPrelazeći most na ulazu u taj grad kao da sam uhodio u priču iz davnine dozivljući u pamet pjesan jednoga starog pisca hrvatskog. U mislima prolaznike odijevah u stara ruha stižući ih pogledom prije nego što bi zamaknuli iza kantuna koji su priječili susrete i razgovore. Bijaše mi drag taj grad u kojemu se otvoreno općilo tek na nekoliko trgova dok su se tajinstvene misli za tek rijetke parove ušiju dijelile u mračnim kutcima nakon što bi se provjerilo viri li između škura koja znatiželjna glava. „Trijeba je s nekijem razgovarat“, kao da razabrah poznat glas što je odjekivao tim uličicama dok sam pogledom bludio po dohvatnim uglovima išćući blisko lice i usporedno se zaplitao o kunete. Dadoh se ujedno u potragu za tračkom života nastanjena barem sjenama posve izgubljen u malenome gradu punom labirinata i izluđen žamorom iz oštarija koji me raspomamljivao poput sirenskoga zova jerbo čeljad čuh, ali ne vidjeh. Pobojah se stoga ondje možda prvi put za vlastito žiće. „Đe si? Trebalo bi počet“, razaznah glas i napokon ugledah poznato lice te se učas sjene iz prošlih vremena prometnuše u izletnike. „Evo me, tu sam“, odahnuh radostan što se napokon izvukoh iz labirinta i počeh se primicati dogovorenu susretištu. Znanac mi se tad izgubi u izmaglici, a kad prijeđoh most, učini mi se da sam se ponovno našao pred istom onom kućom kod koje se izgubih. Sklopih tad oči kako bih nanovo sastavio misli znajući da ću iz ovoga grada moći izljesti tek onda kad skupim sve što je rasuto. I danas se, nakon tolikih godina, mislim jesam li ikad iz toga grada ikad izišao.
Više na: https://identitet.hr/nekim-putem-tijesno-kroz-jesen-nas-ce-odvesti-vlak/
