Mnogo sam se puta iz nedođija, kako volim zvati te naše poviješću i baštinom pretrujene, a od ljudi poprilično ispražnjene krajeve, u suton vraćao s najistaknutijim hrvatskim terenskim istraživačem Stanislavom Vukorepom. Nerijetko smo znali negdje zastati i nakon obavljena posla uživati u pogledu na te naše krajeve čija mi se priroda vazda činila starijom od iskona, sazdanom od temeljnoga tvoriva iz kojega je Bog stvarao svijet i ljude da prebivaju u njemu. (Možda se stoga i naši krajevi prazne, kako se ne bi okaljala božanska moć spoznanja čije bi i najmanje sjeme uništilo čovječanstvo prije nego što On to odredi.) U tim bi rijetkim trenutcima opuštanja u razgovore uljezli vile i žreci, stuhe i prote (ne pravoslavni svećenici, nego meštri klesari, bezimeni majstori radovani popovskoga graditeljstva). „Znaš, kako se popneš na neku od gomila, s nje ti se vidi odmah iduća i tako od Kolojanja ili tvojih Vidonja do Huma, a možda i dalje“, tkao je Stanislav jednu od tih svojih priča. Slušajući Stanislava, postajao bih putnikom kroz vrijeme, sklopio bih oči i umah postajao stanovnikom jednoga od starih svjetova koji je negda hodio ovim istim putima i stazama kojima mi, djeca vrloga novog svijeta, sve rjeđe prohodimo. Prošle su mnoge godine dok nekom zgodom nisam sijelio sa Stanislavovim rođakom Ivom u Ravnome i s njegove terase motrio Orjen. Sklopih tad oči i u mislima se prebacih na Bratogošac. S Bratogošca s jedne strane pogled također seže do Orjena, a s druge do Čavaške gradine, hutovskih brda i Treštenika, a posljednja je točka koja se s Treštenika vidi prema mojemu užem zavičaju Podmama, prodolina između Oskrušnice i Galovića. Iz Podmame se već naziru padine Male Žabe s kojih se pogled širi na Neretvansku krajinu i (polu)otoke. Pripovijedao sam poslije to svoje viđenje pokojnoj baki Anđi. Nasmijala mi se i po prilici rekla: „Naši su stari ljudi gledali da im, ako već moraju bježati, na oku ostanu barem neke točke njihova zavičaja. Vidiš, mi smo sad u Metkoviću i gledamo Žabu jer ti se i otac pod njom rodio, a moji su stari išli zimi do Galovića da vide ona daleka i snježna brda jerbo su znali da im je tamo iza njih, u starome kraju, nekoć bio dom.“ (Ja
sam se, pak, iako je ovo priča o očevoj obitelji, ne smijem to poreći, na Malu Žabu penjao i kako bih vidio majčin mi rodni otok.)
Čitajući rukopis nove knjige Tomislava Đurasovića Povjesnica kraja i roda moga, poglavito njezino poglavlje Par bisera iz obiteljske riznice,spomenuo sam se tih dvaju mojih razgovora jer mi se čini da ovom knjigom dr. Đurasović ponajprije ostavlja tragove svojemu potomstvu, podiže ga na vrhunce s kojih će pogledom obuhvatiti cjelokupan zavičaj i upiti njegova praskozorja i ljepotu. Namjerno polazim od kraja knjige jer su upravo čuvstva i prizori ono što sam najsnažnije oćutio štijući ovaj rukopis. To je ono što me osobno najviše dojmilo jer živimo u vremenu ambalaže, u kojemu nasušno nedostaje strasti kojom je natopljena svaka stranica ovoga djela. U knjizi će, dakako, uživati i znanstvenici i stručnjaci iz različitih područja te pronaći mnogošto zanimljivo i korisno: toponomastičari velemećke toponime, dijalektolozi mjesno leksičko blago, rodoslovci rodoslovna stabla, etnolozi i etnografi crtice o narodnim običajima i graditeljstvu, a povjesničari sažet pregled povijesti jugoistočne Hercegovine. Upravo mi se stoga čini da je ovu knjigu najbolje čitati kao djedovu ostavštinu unuku. Isprva je valja čitati kao dijete, krenuti od priča koje su se pripovijedale uz ognjišta za vrijeme dugih zimskih večeri, a onda uz nju odrastati: prvo se uputiti u imena i nasljeđe vlastitih predaka, zatim užega i širega zavičaja te na koncu domovine. Samo će nam tako, postupno, i Bog dati da progledamo.
