Hrvatstvo Boke kotorske
Nakon osamostaljenja Crne Gore njezino je vodstvo prionulo pozicioniranju države u europske 
i euroatlanske integracije smjerajući prema geopolitičkoj sigurnosti i ekonomskomu razvoju. Takva prozapadna usmjerenost Podgorice nije po volji Beogradu i Moskvi pa je na dan parlamentarnih izbora 16. listopada 2016. bio pokušaj državnoga udara kojim se namjeravalo spriječiti ulazak Crne Gore u Sjevernoatlantski savez. Unatoč svemu, ta je država 5. lipnja 2017. postala članicom NATO-a.
Drukčije biva s pristupanjem Europskoj uniji. Pregovori započeti u lipnju 2012. još se ne čine blizu uspješnoga okončanja. Premda nije u EU ni eurozoni, Crna je Gora još 2002. jednostrano uvela euro kao službenu valutu. Ta se država zatekla na poprištu (prije nego susretištu) euroatlantskoga Zapada i „ruskoga svijeta“, kojemu je „srpski svet“ samo geopolitička podružnica i umanjena kopija.
Igre s popisom pučanstva u „Bjelorusiji na Jadranu“
Nije teško razabrati da aktualno crnogorsko političko vodstvo – unatoč deklarativnomu isticanju „europske perspektive“ – državu sve više primiče rusko-srpskoj interesnoj sferi pa se za Crnu Goru čini prikladnim gorkohumorni naziv „Bjelorusija na Jadranu“.
S tom geopolitičkom razapetošću između Zapada i Istoka uvelike se poklapa i nacionalna identitetska samosvijest pučanstva. Naime, prema rezultatima posljednjega popisa, iz 2011. godine, Crnogorci su činili 45% stanovništva, a 
Srbi 29%. Popis 2021. nije održan zbog pandemije korona-virusa. Namjeravali su ga provesti od 1. do 15. studenoga 2023., ali je odgođen za 30 dana, i to ponajvećma na zahtjev čelnika manjinskih savjeta. K tome su procrnogorske stranke najavile bojkot cijeloga procesa jer ga smatraju inženjeringom koji uz pomoć političke propagande i medijskih manipulacija nastoji povećati udio Srba u Crnoj Gori i pokazati ga većinskim. Valja spomenuti i podatak da je Hrvatâ na popisu 2011. bilo oko 1%, i to uglavnom u Boki kotorskoj i Svebarju (Baru i okolici); primjerice u Tivtu je Hrvatâ nešto više od 16%, u Perastu prelaze 7%.
U propagandnu misiju kontrafaktičkoga posrbljivanja Crne Gore – ali i hrvatskih velikana posvema nesrpskoga podrijetla – aktivno se uključio tamošnji prosrpski portal IN4S postavivši pokraj prometnica 50 velikih plakata („bilboarda“), koji će, kako kažu crnogorske posrbice, „podsjećati stanovnike na srpsko podrijetlo i identitet“. Grotesknim imaginarijem sročena parola „Ponosni na svoje srpsko“ vrišti na agitpropovskim plakatima odudarajući od nepripadnih joj likova isusovca Ruđera Boškovića, nadbiskupa Andrije Zmajevića, pravnika Baltazara Bogišića i drugih hrvatskih velikana iz Dubrovnika i okolice, Boke i inih krajeva. Rečeni se plakati nahode kao usputnici uz asfaltirane i osvijetljene crnogorske puteve, koji su ujedno kalna i maglama zastrta velikosrpska bespuća – ali takvi lažima obilježeni usputnici (krajputaši poganske religije velikosrpstva) ne mogu promijeniti istinu da bezobzirno prisvojeni i plakatirani hrvatski velikani nigdar ne bijahu niti će biti suputnici srpske književne, znanstvene i općekulturne povijesti. Zbog svega toga je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske uputilo Crnoj Gori prosvjednu notu, suzdržanu i mlaku.
Rashrvaćivanje Boke u hrvatskoj palači
U orkestrirana, ali neskladna i umnogome disonantna nastojanja da se Crna Gora i Boka prikažu kao „vekovne srpske zemlje“ upleo se i „naučni skup“ naslovljen „Boka u ogledalu istorijskog nasljeđa“ održan 7. i 8. listopada 2023. u Kotoru, unutar povijesne Palače Bizanti. Napomenuti je da Tripun Bizanti (rođ. 1460.) bijaše biskup u Kotoru i Cenedi kraj Venecije, a Juraj Bizanti (rođ. oko 1490.) prvi istaknutiji hrvatski bokeljski pjesnik reformiranoga (Bembova) petrarkizma. Rod Bizanti iznjedrio je još uglednika (pomoraca, teologa, pravnika i drugih) te je žalosno i 
nedostojno da se u palači hrvatske vlastele bezočno niječe hrvatstvo Boke. Sve je očito i jasno iz podatka da su skup organizirali Matica Boke i Savez Srba iz Crne Gore – Beograd.
Zamorno je i nesvrhovito spominjati predavače i teme, pa se samo osvrćem na (iz)laganje „Narodnosna svijest Bokelja u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka“ što ga je održao prof. dr. Nikola Žutić, „istoričar“ iz Beograda. Dijelovi toga predavanja objavljeni su na portalu Novosti.rs 4. studenoga 2023.
Naslov članka govori da „Hrvati prisvajaju srpska etnička i kulturna znamenja“, a ispod je „lead“ koji poručuje: „Područje današnje Crne Gore (sa Bokom) u istorijskoj retrospektivi bilo je oslobođeno prisustva rimokatolika Hrvata“. Vazda se spomenem filozofa Heraklita i njegove izjave da zbog „mentalne higijene“ ne čita tuđa djela, a ovaj Žutićev članak doista je velikosrpsko pamfletističko žutilo, s takvim razmjerima ignorantskoga i – reći ću bez krzmanja – nehigijenskoga i nezdravoga odnosa prema izvorima, činjenicama i povijesnoj istini da se treba zapitati: Kako takva oličenja intelektualne nečestitosti mogu steći titulu i zvanje „prof. dr.“? Koje sveučilište u zemlji Srbiji stoji iza te arlekináde i lakrdije? Ako vas – poštovani i dragi čitatelji – iznenađuje oštrina mojih riječi, vjerujem da ćete se ubrzo uvjeriti kako su primjerene i prikladne.
Kognitivni disbalans među graditeljima „srpskog sveta“
Pišući o „inženjeringu rimokatoličkog prevjeravanja stanovništva“, profesor Žutić među inim kaže: „Narodnosna struktura Boke u drugoj polovini 19. vijeka može se svesti na dominantno etničko istorijsko srpstvo, o čemu svjedoče dokumenti i egzaktni austrijski popisi stanovništva kao i neutralna literatura. […] Hrvatstvo u Boki je stvarano od sredine 19. vijeka rimokatoličkim vjerskim aktivnostima od Srba i stranaca i time je mijenjana i stvarana dodatna narodnosna svijest (struktura).“
Nikola Žutić upinje se pokazati da katolici u Boki kotorskoj nisu sve do sredine 19. stoljeća imali hrvatsku narodnosnu svijest, a za širenje hrvatskoga imena u Boki optužuje ponajvećma „biskupa Štrosmajera“ koji je „poslije rimokatoličke jugoslavenske prozelitske faze (iz prvih decenija druge polovine XIX vijeka), bio krajem XIX vijeka najžešći, nepopustljivi borac za hrvatstvo“. Tu je i ova rečenica: „Sjeme budućeg hrvatstva zasijali su srpski misionari (prozelite) rimokatoličke vjere sa područja Crne Gore koji su fanatično mrzili braću pravoslavne vjere, npr. Vićentije Vicko Zmajević, Andrija Zmajević.“ Tako kaže Žutić. Zanimljivim biva da je slika upravo tog Andrije Zmajevića na jednome od propagandnih plakata s golemim natpisom „Ponosni na svoje srpsko“. Ne možemo izbjeći pitanje: Kako fanatični mrzitelj pravoslavlja može biti ponosan na „svoje srpsko“, posebice ako uzmemo u obzir „vjersko pravilo“, koje su uspostavili upravo Srbi, prema kojemu je svaki Srbin ujedno pravoslavac, a pravoslavac je Srbin? To poistovjećivanje srpstva i pravoslavlja istaknuo je i srpski patrijarh Porfirije u rujnu 2023. kada u Zvorniku gromoglasno reče: „Bez pravoslavne vere i Crkve nije moguće zamisliti Srbina!“ (Sputnik: „Bez pravoslavne vere i Crkve nije moguće zamisliti Srbina“: Poruka patrijarha Porfirija iz Zvornika).
Dakle, patrijarh Porfirije, povjesničar Žutić i drugi promicatelji velikosrpstva trebali bi se dogovoriti što će govoriti, tako da njihovi dirigirani i orkestrirani pokušaji širenja „srpskog sveta“ ne završavaju u disonantnim nemelodičnostima i logičkim nekoherentnostima kao posljedicama kognitivnoga disbalansa, koji je, kako izgleda po svemu, prisutan kod nemaloga dijela tamošnje inteligencije, odnosno cijenjenih „naučnika“, profesora, akademika, „preosveštenih lica“ svetosavskoga pravoslavlja i ostalih umova.
Velikosrpske tlapnje o „srpskoj Boki“
Nikola Žutić neistinito i drsko sugerira da u Boki tijekom povijesti nije bilo ne samo Hrvata nego ni Albanaca. Napisao je, pozivajući se na „neutralnu literaturu“: „Arbanasi (Šiptari) nisu istorijski prisutni u Boki, već se prostiru od Bara na jug prema Ulcinju i Bojani.“
Nešto posve suprotno zapisao je neutralni i objektivni Evlija Čelebi (Čelebija), turski diplomat i putopisac, pašin izaslanik, koji je u svibnju 1664. stigao iz Dubrovnika u Herceg Novi te je o tome bokokotorskom gradiću uz ostalo zabilježio kako su „većina stanovnika arnautski, bosanski i hrvatski junaci“ te da „svi oni, malo i veliko, nose puške i barataju oružjem“. Ne bi trebalo posebno napominjati da se etnonim „Arnauti“ odnosi na Albance. A zašto Čelebi ne 
spominje srpske i crnogorske junake u Herceg Novome? O svemu više u knjizi s anakrono jugoslaveniziranim podnaslovom: Evlija Čelebi, „Putopis: odlomci o jugoslavenskim zemljama“, Sarajevo, 1967., str. 429.
Nije se moguće ovdje dotaknuti svih mnogobrojnih zapisa o Hrvatima u Boki prije 19. stoljeća. Bit će dostatna još dva primjera. Naime, kotorski vlastelin Maro Dragović posvetio je isusovcu i jezikoslovcu Bartolu Kašiću stihove otisnute u Kašićevoj knjizi „Pjesni duhovne od pohvala Božijeh“ (Rim, 1617.), gdje čitamo: „Kada s′ navijestio ù pjesnieh svud glás tvoj / naši Dalmatini i vas ròd Harvacki…“ Gotovo stoljeće i pol nakon Dragovića, godine 1756., franjevac Andrija Kačić Miošić, odličan poznavatelj prilika u Boki, naziva Kotor „gnizdom sokolovim“ koje „pokrivà Buku od Kotora, / kojano je dika od Rvàtà / i vitežko srce od junàka“ (citirano prema: Mario Grčević, Ime „Hrvat“ u etnogenezi južnih Slavena, Zagreb – Dubrovnik, 2019., str. 220).
Ali naivno je pomisliti da bi se profesor Žutić i nemalobrojni njegovi sumišljenici mogli izbaviti iz utopljenosti u velikosrpski imaginarij te prionuti znanstvenoj metodologiji u ozbiljnome razmatranju muslimanskih i katoličkih izvora. Jer – kako se njihovim „predanjima“ odvazda prenosi – „ne veruj Turčinu i Latinu“. Suočen s tom vjersko-kulturološkom diskriminacijom, prisiljen sam posegnuti za pravomislećim (ortodoksnim, od grč. „ὀρϑοδοξία“) zapisima jednoga pravoslavca, veleučena i plemenita Rusa koji življaše u 17. i 18. stoljeću. Ali ćemo se prethodno suočiti s još nekim djelićima članka ovodobnoga „naučnika“ i „talenta“ Žutića:
Ruski grof o hrvatstvu Boke
Žutićevi navodi opako odudaraju od izravnih i vjerodostojnih osvjedočenja grofa Petra Andrejeviča Tolstoja, državnika i diplomata, pripadnika stare i slavne boljarske porodice (ovdje je riječ o više naraštaja, dakle o porodici, a ne obitelji, kako znalački objašnjava Tomislav Ladan u knjizi „Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo“, Zagreb, 2000., str. 243). Tolstoj je 1698. na plovidbi jedrenjakom prema Malti posjetio, uz ine gradove, i Perast u Boki. Zabilježio je da se nalazi u venecijanskoj državi te da tamo žive Hrvati, na ruskome „герваты“, koji su pomorski kapetani, astronomi i mornari: „…к местечку, которое называется Пераста, то местечко Венецкой державы; живут в том местечке герваты: капитаны морские, и астрономы, и маринары […]“. Tolstoj potom zapisuje da u Perastu ima mnogo Srba, koji su grčke vjere, premda ondje nema [!] grčke [tj. pravoslavne] crkve („и есть в нем много сербов, которые суть веры 
греческой; однако ж в том местечке Перастео церкви греческой нет“). Kaže da su Srbi u mletačku državu nedavno izbjegli iz države turskoga sultana („сербы под державою Венецкою, недавно избежали от рук проклятых бусормант, от державы турецкаго салтана“). Uz to zamjećuje da su Srbi u svemu slični donskim kozacima i svi govore slavenskim jezikom, a nose hrvatske nošnje („подобятся во всем донским казакам, говорят все словенским языком, платье носят герватцкое“). I srpske žene i kćeri u svemu nalikuju hrvatskima („во всем подобны герватцким женам“), kako u odjeći tako i u ophođenju prema muškarcima.
Dakle, Hrvati nisu nedavno (krajem 19. stoljeća) došli u Boku, i to goli i bosi, kako u svojim pseudo-znanstvenim konfabulacijama i omalovaživačkim podmetanjima sugerira „istoričar“ Žutić pozivajući se na dr. Sofiju Božić i „Srpski list“. Nego su Hrvati – kako se osvjedočio ruski grof Tolstoj – starosjedioci koje došljaci Srbi i njihove žene oponašaju u odijevanju i ponašanju (nalikuju Hrvatima, a ne Hrvati njima). U Žutića razaznajemo poznati „modus operandi“ u izgradnji i širenju „srpskog sveta“: nezahvalno preuzeti tuđu kulturu – u ovome slučaju bokeljsku, odnosno hrvatsku – te ju bahato proglasiti ekskluzivno svojom, srpskom.
Ne bi smjelo zbunjivati to što Hrvate grof Tolstoj zapisuje „герваты“ jer je uobičajena pojava u ruskome jeziku (više nekad nego danas) da g zamjenjuje h (tako je npr. „Ганниба́л“ ruski zapis imena Hanibal).
Uz Hrvate i Srbe grof Tolstoj spominje u Boki i Crnogorce („живут волные люди, которые называются черногорцы“). Razlikujući ih od Srba, kaže o njima da su kršćanske vjere, govore slavenskim jezikom i nema ih malo.
Napominjem da se prethodni citati nahode u izdanju: „Putešestvie stol′nika P. A. Tolstogo po Evrope 1697-1699“. Izdanie podgotovili L. A. Ol′ševskaja, S. N. Travnikov, Nauka, Moskva, 1992., str. 116-118
Jezikoslovac Mario Grčević zamjećuje i sumira: „Iz Tolstojevih napomena o Hrvatima i Srbima može se razabrati da su Hrvati i u Boki kotorskoj starosjedilački i dominirajući narodnosni element, iako prema Srbima zbog pravoslavlja iskazuje posebne simpatije i interes, pa više puta ističe njihove kontakte s Moskvom i Rusijom“ (M. Grčević, „Petar Andrejevič Tolstoj i Hrvati od Pelješca do Perasta“, časopis „Dubrovnik“, br. 2-3/2017., str. 16).
Nadaje se pitanje: Zašto bi Rus, pravoslavac, pisao o starosjedilaštvu i dominaciji katolika, Hrvata, da se nije u to osvjedočio izravno i jasno? Tolstoj je kao diplomat bio u službi Petra Velikoga i znao je da će se putopis čitati na carskome dvoru kao bogat izvor obavještajnih podataka. Stoga grof Tolstoj zapisa golu istinu o bokeljskim Hrvatima (i njihovu odijevanju).
Hrvatski i katolički identitet Bokeljske mornarice
Ne možemo izbjeći pitanje o pripadnosti Bokeljske mornarice. U dotičnome članku profesora Žutića nalazi se i fotografija mornarâ Bokeljâ u svečanim odorama na pramcu jedrenjaka, a ispod je komentar: „Bokeljska mornarica je naprasno postala hrvatsko-crnogorska“. Autor poseže za gomilom logičkih vratolomija, pseudo-argumenata i povijesnih krivotvorina pri dokazivanju srpstva Bokeljske mornarice. No prisjetimo se vjerodostojnoga Tolstojeva svjedočanstva koje kaže da su bokeljski Hrvati mornari, pomorski kapetani i astronomi, a Srbi narod koji sliči donskim kozacima. Srbi i pomorstvo nisu stavljeni u istu rečenicu. K tome ne treba posebno napominjati nepremostivu razliku između izgleda bokeljskih mornara i donskih kozaka.
Nikola Žutić ne samo da Hrvatima i Crnogorcima odriče pravo na baštinu Bokeljske mornarice nego im niječe status naroda. „Crnogorstvo u etničkom smislu nije postojalo. Prisutan je regionalizam crnogorskih srpskih pokrajina (Crna 
Gora, Brda, Boka…)“, napisao je Žutić nastojeći svesti Crnogorce na srpsku regionalnu i folklornu skupinu – u svemu protusloveći grofu Tolstoju.
Hrvatsko stajalište ima biti ovo: budući da je Boka kotorska danas u sastavu Crne Gore, Bokeljska mornarica jest kulturno dobro i Crne Gore, kao što je, i to ponajprije i navlastito, hrvatsko kulturno dobro – ali kulturni identitet Bokeljske mornarice jest i može biti samo hrvatski i katolički. Dotična je bratovština nastala u okrilju Katoličke crkve, utječući se nebeskim zaštitnicima svetomu Tripunu i svetomu Nikoli.
K tome je anakrono i protusmisleno hrvatske književnike iz Boke i Svebarja proglašavati crnogorskima. Kada primjerice pročitam ili čujem da je Ljudevit Paskvalić (ili Pasković, u Italiji znan kao Ludovico Paschale) „renesansni crnogorski pjesnik petrarkist“ – to se doima jednako bedastim i zalutalim kao kada bi tkogod za starogrčkoga filozofa Heraklita iz Efeza ustvrdio da je turski antički filozof, i to samo zato što Efez danas pripada Turskoj. Za razliku od srpskih „frontalnih udara“, ovdje je riječ o – kako je to izvrsno izrazio jezikoslovac Domagoj Vidović – crnogorskim „bočnim udarima“ na hrvatski jezik i ino kulturno nasljeđe. (I ovim putem zahvaljujem prijatelju Domagoju što je pročitao ovaj tekst u završnoj fazi pisanja i dao mi nekoliko korisnih naputaka.)
Premda Hrvati u Crnoj Gori čine jedva 1% stanovništva, oni baštine oko 60% tamošnjih spomenika kulture. U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski – tvrdnja je akademika Josipa Pečarića iz koje zbori snaga povijesne istine.
U sljedećemu članku bit će riječi o narodnosnoj pripadnosti Dubrovnika kako su je vidjeli grof Petar Andrejevič Tolstoj i drugi strani putopisci, a u središtu će pozornosti biti posvemašnje hrvatsko podrijetlo isusovca Ruđera Boškovića čijim je imenom – ne bez protivljenja srpskih otimača – nedavno nazvana zračna luka u Dubrovniku.
Članak je objavljen u „Hrvatskome tjedniku“ 30. studenoga 2023.
Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik
