| MEMENTO |
|
|
OPROŠTAJ OD KNJIŽEVNOG GENIJA ANĐELKA VULETIĆA
U osamdeset i devetoj godini života u Zagrebu preminuo je pjesnik i književnik Anđelko Vuletić. Anđelko Vuletić, rođen je 9. srpnja 1933. u zaseoku Zagorac, selo Trebimlja, općina Ravno, a preminuo je 21. listopada u Zagrebu. Pučku školu završio je u Trebimlji, a svih osam razreda realne gimnazije u Trebinju. Nakon toga u Sarajevu upisuje Filozofski fakultet (1953.), gdje biva uhićen i zatvoren. Nakon izlaska iz zatvora, nastavlja studirati u Skoplju, a studij završava u Beogradu (1958.). Početak Domovinskog rata Vuletić dočekuje u Sarajevu, iz kojega uspijeva pobjeći 1993. i kao izbjeglica nastanjuje se u Zagrebu. Za svoj književni rad Anđelko Vuletić dobio je više nagrada i društvenih priznanja. Na Sarajevskim danima poezije dobio je Zlatni lovorov vijenac za najbolju pjesmu. Još kao student nagrađen je za roman Gorko sunce na anonimnom natječaju za suvremeni jugoslavenski roman. Djela su mu prevođena na francuski, engleski, njemački, poljski, češki, talijanski, mađarski… Punih 30 godina hrvatska književna kritika uglavnom je prešućivala Vuletićev književni rad, a za to vrijeme u Francuskoj je bio slavljen i hvaljen kao veliki pjesnik. Posljednji ispraćaj hrvatskog književnog genija odvio se na zagrebačkom groblju Šestine u ponedjeljak 25. listopada 2021. Prenosimo govor g. Mile Pešorde koji se oprostio od Anđelka u ime Društva hrvatskih književnika.
Dragi Anđelko, prijatelju, veliki hrvatski književniče!* Danas se opraštamo s Tobom, na groblju u Šestinama, tu gdje počiva znameniti slobodarski velikan Ante Starčević» dobrotvor i učitelj duše naše« (AG Matoš). Šestinsko je posvećeno mjesto izabrao Otac Domovine, junak i velikan, (kojega su toliki izdali, za života, ali i poslije njegove smrti) s dubokom vjerom da upravo ovdje najsnažnije kuca srce hrvatstva. Svojim si slobodnim izborom starčevićevskih Šestina, u čijim hrastovima šumori i govor Zrinskih, ovdje pokraj narodnoga proroka i barda »najlucidnije naše glave koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću« (M.Krleža, 1933.), pokazao da tu želiš pronaći mir i utočište, takovim svojim izborom izričući snažnu poruku rodu i narodu. »Navik on živi ki zgine pošteno«, slavna je poruka koju naš narod pamti. Od danas, od ovoga tužnoga dana, ovdje počivaš i Ti, znameniti hrvatski pjesnik, romanopisac, ponositi sin Hercegovine, koji si pri kraju svoga životnoga vijeka gotovo zanijemio od boli nad svojevrstnom izdajom i prodajom jedne jedine domovine za koju si živio i stvarao. Tvoje se GORKO SUNCE, objavljeno u Sarajevu g.1958., s pravom smatra »početkom razvitka moderne hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini nakon II.svjetskog rata« (Ž.Grahovac)
A baš u tom razdoblju bio si progonjen, dvaput si bio iza tamničkih rešetaka, godine 1957. i godine 1968. Unatoč tome nastavio si pisati i djelovati suvereno i profetski. Duhovno srodni, upoznali smo se u Sarajevu, odakle smo već g.1969. krenuli na jug, zajedno s još nekoliko pjesnika, na knjigočašće u narod svoj, u Hercegovinu, u duhu hrvatskoproljećarskoga preporodnoga gibanja. Iz toga su niknuli prvi »Šimićevi susreti« g.1970. i Sarajevska deklaracija o hrvatsko jeziku 28. siječnja 1971.s narodnim zahtijevanjima o slobodi, istinskoj demokraciji, jednakopravnosti, nacionalnoj i kulturnoj suverenosti. Povijesnih godina 90-ih aktivno si se uključio u demokratski tijek preobrazbe društva i stvaranje prostora slobode. A u tim danima, u listopadu 1991., srbsko-ratnički tenkovski napad sravnio je sa zemljom hrvatsku općinu Ravno, kuću Tvoga otca i majke, Tvoj rodni dom, gdje si se rodio g. 1933, i crkvu, u kojoj si bio kršten. Tebi su srušili rodnu kuću, a ti si ostavio potomstvu svoju poruku i životni CREDO, testament sliven u pjesmu
MOLITVENIK MOJE MAJKE:
A u tim sudbonosnim danima, godine 1993., na Tebe i Tvoj dom u Sarajevu udarili su takozvani mudžahedini. Njihova poruka nasilja i mržnje za posljedicu je imala Tvoj konačni bijeg iz Sarajeva. Došao si u Zagreb i tu ostao. Posljednji put smo se vidjeli u Tvome zagrebačkom stanu, među tvojim najbližnjima, koji su Te s bezgraničnom ljubavlju i pažnjom njegovali; sinovljeva skrb puna topline i nježna privrženost i uznosita vjera supruge na čas su me bili ohrabrili u nadi da ćeš se oporaviti i ustati s bolestničke postelje i krenuti u šetnju u prirodu, na svoj omiljeni susret sa stablima i korijenjem, u zagrljaj šume maksimirske, koja, makar raskošna i šumorna, ipak nije poput one na Trebeviću, gdje si bio skupio toliko čudesnoga korijenja da je izložba koju si potom priredio bila kulturnim događajem u predkaradžićevskome Sarajevu. Svi žalujemo, jer nije se dogodilo čudo ozdravljenja, a naša se sestra smrt neumoljivo pobrinula blago Te povesti na zelene Gospodnje poljane tamo daleko u bližu blizinu blistavih sestrica zvijezda. Sada kada si toliko nijem koliko i zemlja koja Te je primila u svoje krilo, iz njezinih nam dubljina pristiže Tvoj glas koji pjeva o čempresu u zavičaju, o tajnoj večeri i velikoj izdaji, o tome da »gdje će kamen pasti gdje će kamen rasti to ti pitaj sudbu to ti pitaj vlasti«, o kraljici puteva, koja nas uvodi u otajstvo svete zemlje Hercegovine, u kojoj »…bijeli se grab i crni se smreka i urliče vuk i sikće otrovnica i zuji pčela na bagremovom i zanovetnom svijetu i topi se stijena pod suncem i huči Neretva i šumi Trebišnjica i žedni hrašće i gori nebo i miruju kosti mongolskih i tatarskih hercega i pjevuše nekropole patarena i bogumila i šušti ječam i povija se raž i dimi se i plamti lišće duhana i sije sjeme kukute i ninaju se čašice divljeg makovog cvijeta i sjaju jasenja i viju se loze vinove.« Pokoj Tebi, vrli pjesniče čuvaru vatre našega lipoga jazika, jer si svojim pjesmama i romanima, govorom i razgovorom s ljudima, na najbolji mogući način pridonosio ozračju povjerenja i slobode i ljubavi za umjetnost i književnu riječ. Mirno počivaj, prijatelju, jer Bog je pravedan, a tvoja je pjesnička riječ jamstvom da je vječno živ i neosvojiv naš tisućljetni i samosvojni jezik hrvatski. Otišao si od svojih najmilijih, napustio Prelijepu Našu, ali si rodu i narodu i cijelomu svijetu ostavio svoje bogato, raznovrstno, slojevito i moderno književno djelo: pjesme, priče, romane, drame, pedesetak knjiga, koje čekaju svoje nove čitatelje. Oplemenjeni Tvojom pjesmom, zavjetom vjernosti materinskomu jeziku i toplini domaćega ognja i duha molitve, slušamo, pjesniče, Tvoj zvonki glas ljubavi prema svemu stvorenju, obuzeti spoznajom da je hrvatska književnost u šumi svojih visokih stabala sada izgubila vitak čempres, istinskoga klasika. Neka nam zato svima u trajnom i živom sjećanju ostane Pjesnik, koji je – unatoč svim proživljenim strahovima i zlostavljanjima, prešućivanjima i grubim zlotvornim napadajima – nad tajnovitom križaljkom za čitanje sudbina ustrajno sanjario slobodu, izpisivao nadu. S tim je snom u srcu i napustio ovaj svijet naš Anđelko. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! Requiescat in pace – počivao u miru! U ime Društva hrvatskih književnika i predsjednika Zlatka Krilića, i osobno, izražavam iskrenu sućut svima ožalošćenima: sinu i supruzi pokojnoga Anđelka Vuletića, njegovoj braći i svim njegovim rođacima i prijateljima, gradovima, selima i mjestima u kojima je živio i stvarao, a nadasve njegovu rodnom hercegovačkom kraju i općini Ravno.
„Ima jedan san nad svim našim snovima: da budemo prvi korakom a posljednji riječju.
Da kažemo i da opet kažemo da pjevamo, i da opet zapjevamo …“
Neka Tvoja pjesma, dragi Anđelko, pjeva u našim srcima i svim budućim naraštajima!
Mile Pešorda Preuzeto s: https://hrvatskonebo.org/2021/10/27/mile-pesorda-dragi-andelko-prijatelju-veliki-hrvatski-knjizevnice/ |
