Molitva Sv. Mihovilu


Mihovil

Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju protiv pakosti, u zasjedama đavolskim budi nam zaklon. Ponizno molimo neka mu zapovjedi Svemogući Bog:
Ti vojvodo vojske nebeske Sotonu i druge zle duhove koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću u pakao strovali. Amen! (Papa Lav XIII.)

Izdvojeno

 

 

1. siječnja - Nova Godina

6. siječnja - Bogojavljenje ili Vodokršće ili Sveta tri kralja

15. siječnja - Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja

Naši pokojnici

BRKO PDF Ispis E-mail

Hrvati i pod srpskim primasom

Kad bih se spuštao k moru u jutarnjim satima, obično bih na suprotnim stranama na dnu kale sjedile teta Kate i teta Momica. Teta Katin bi mi naizgled strog pogled usporio trk, a onda bih se okrenuo na drugu stranu i pozdravio tetu Momicu čija bi mi blagost izvukla smiješak. Svaka je od njih ispunjavala svoju ulogu anđela čuvara jer cesta je bila blizu i lako se u nepažnji moglo dogoditi zlo. Jedan me je anđeo morao upozoriti, a drugi ublažiti šok. Volio sam slušati tetu Momicu jer mi se njezin govor, iako otočki, činio umilnijim od našega. Govorila je tiho s pogledom kojim kao da je upila svu mudrost svijeta iako je rijetko napuštala dvor i kalu te bih navečer, kad bi se staro i mlado pomiješalo, najradije svoj pogled obratio njoj znajući da me njezine priče štite od noćnih mora. Barba Tončija bih rijetko viđao jer je uvijek bio u poslu. Malo kad sam mu čuo glas, ali bih katkad u popodnevnim satima začuo njegov smijeh iz dvora prije nego što bi izvirio brk te žive i bistre oči. Bio je to čovjek od malo riječi i mnogo djela koji je rukama pitomio otok, a odmahivao rukom na sve novo što nije pripadalo ustaljenomu redu koji je otok činio otokom tisućama godina. Nedostaju mi ti ljudi, svaki na svojemu mjestu, teta Kate koja bi se slatko nasmijala na svaku furbariju, teta Momica da mi reče da sjednem pored nje i barba Tonči da se vrati umoran iz gore, otrese kapu i sjedne tek toliko da predahne pred počinak.
Prošlo je već nekoliko mjeseci otkad sam iz Mostara dobio e-poruku na koju sam se obećao osvrnuti, a za oko mi je zapeo i članak Saše Mrduljaša Značaj prevjeravanja glavnine zahumsko-dukljanskog življa iz katolicizma u pravoslavlje (13. – 14. stoljeće). Naime, tijekom podužega se razdoblja s različitih strana udara na jedinstvo u različitosti hrvatstva, čas na Bokelje, čas na Bunjevce, ali udara se i na znatno mnogobrojnije sastavnice hrvatskoga narodnog bića. Ne znam da identitet ikojega naroda od hrvatskoga u širemu okružju pomnije preispituju i strani i domaći autori. Naravno da pripadnici jednoga naroda kao političke, jezične i kulturne zajednice ne moraju biti zajedničkoga genetskog podrijetla, ali ti isti autori, koji se „brinu“ za čistoću hrvatskoga naroda jednim dijelom nastojeći relativizirati bilo kakav osjećaj svehrvatskoga zajedništva, nikad ne govore o udjelu Vlaha i Cincara, dakle govornika romanskih jezika, u srpskoj etnogenezi iako se u pretposljednjemu stoljeću o tome pisalo poprilično. Već me se i više puta poučavalo da se vjera i narodnost ne smiju poistovjećivati iako se i tu primjenjuju različita mjerila. Naime, katolik ne mora nužno biti Hrvat čak i ako sam tvrdi da Hrvat jest, pravoslavac je uvijek Srbin i kad sam kaže da nije, a musliman nije Hrvat čak i kad se javno izjašnjavao ili se još izjašnjava Hrvatom. Problematiziranjem se hrvatstva katolika izvan zamišljene srednjovjekovne jezgre, dakle već istočno od Vrbasa i Cetine, također na mala vrata provodi kulturna agresija na hrvatski povijesni prostor. Pritom se ponovno izvlače samo činjenice koje idu u prilog protuhrvatskim snagama. Tako se Neretvane nastoji prisvojiti na temelju činjenice da se Neretvanska krajina kratkotrajno u više navrata nalazila pod srpskom vlašću (iako je glavni srpski grad Beograd pod Bugarima i Osmanlijama bio nemjerljivo duže nego Neretvani pod srpskom vlašću, sličan se postupak za Beograđane ne primjenjuje) iako su srednjovjekovni Neretvani bili čakavci (što se vidi po govorima na otocima koje su nastanili). Za Bokelje se tvrdi da su poslavenjeni Romani te da do XIX. stoljeća nisu ni znali da su Hrvati iako vrela, npr. Kotorski misal, pokazuju da su kotorski katolici nosili narodna (Brajko, Desislava, Draga, Kraguj, Mire, Rade, Seja, Stane) i prilagođena kršćanska imena (Jura, Mare, Miko), a prva su potvrđena bokeljska prezimena i danas živa upravo među bokeljskim Hrvatima katolicima. U posljednje se vrijeme čak i dolazak franjevaca u Bosni problematizira zbog franjevačke uloge u iskorjenjivanju krstjanstva tijekom vladavine srpskog kralja Stefana Dragutina koncem XIII. stoljeća. Pritom se „slučajno“ prešućuje podatak da su tome vladaru i majka i supruga bile katolkinje. Štoviše, njegova je majka Jelena Anžujska najzaslužnija za obnovu i gradnju katoličkih crkava i samostana diljem katoličkih zemalja koje su se našle pod srpskom vlašću, od Bara, Tribunije i Huma do Bosne, a bile su opustošene u prvome stoljeću vladavine Nemanjića, te posredno za očuvanje hrvatstva na tim prostorima. Je li ono genetsko, političko, jezično, vjersko, kulturno ili sve skupa pomalo, sasvim je svejedno, ali je činjenica da je izrazito teškim činjenicama unatoč opstalo čak i u najudaljenijemu jugoistočnom rubu, u Svebarju, čiji su nadbiskupi stoljećima nosili naslov srpskih primasa, pravo malo čudo, pa kome bilo krivo, kome pravo.

Neretvanin traži majstora s dubrovačkoga područja. Latin neprestano obećava da će doći, ali nikako da se pojavi. „Kad više misliš odradit to što treba?“, nervozno će Neretvanin. „Ne mogu ti i obećat i učinjet“, rječnikom će dubrovačke diplomacije Latin.

Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, studeni 2021., br. 2

 
SAMMARTINO PDF Ispis E-mail

Ciao, amici miei – oproštaj od Antonija Sammartina

Uopće se ne mogu sjetiti kad smo se upoznali jer sam pri upoznavanju ćutio kao da ga poznajem cijeli život iako nas je dijelilo dvadesetak godina razlike, jedno malo more u Sredozemlju i petsto godina duhovne razdvojenosti koja nas ipak nije učinila strancima jer more nikad ne razdvaja ni kad se s jedne obale ne vidi druga. Možda su pomogle i priče o njegovoj pokojnoj supruzi Agostini Piccoli s kojom su surađivali moji znanci. Iskrena se sućut ne mora vazda ni izreći, ona se razabire iz govora tijela i postupaka, neke posebne bliskosti koja se stvori. Stajali smo tad na rubu nekakva društva, on s cigaretom i u bermudama. Ja ne bijah u bermudama da mi netko materi Bračkoj ne pošalje sliku, ali me hvatala nervoza koju mi stvara svako prekomjerno sjedenje. Malo je nepoznatih ljudi s kojima odmah prelazim na ti (s nekima koji me smatraju prijateljima tu granicu nikad ne prijeđoh), ali s njim mi je to samo od sebe došlo kao što mi je s vremenom sve više godila njegova opuštenost, blaga nehajnost i sklonost da se od sitnice učini predstava (u Boki smo tako svaki na svojemu „jeziku“ izveli mali igrokaz kako bismo djeci približili hrvatsko jedinstvo u različitome). Sve me je to podsjećalo na nevidljivu crtu koja nas Hrvate dijeli na one južno i sjeverno od Gvozda, na nas koji redovito glasnije govorimo, volimo upadati u riječ i govor popratimo mahanjem rukama od onih kojima je to malo preveć.
„Pozdravljam vas uime onih koji su ovu zemlju napustili prije petsto godina“, približno bi na hrvatskome standardnom jeziku najčešće zvučao početak izlaganja Antonija Sammartina, a tako je počelo i prvo njegovo izlaganje koje sam čuo, za koje također pravo ni ne znam točno kad se točno zbilo jer godine i stoljeća nisu važni za naše poznanstvo. Možda biste i vi, poput mene, pomislili kako iza gore navedene uvodne misli slijedi nizanje suhoparnih povijesnih, jezičnih i inih činjenica, no Antonio bi svaki put pronašao neku gončicu, zanimljiv primjer ili podatak koji bi zaokupio slušača, a kad je sa sobom počeo dovoditi mladost, Moližani su postali atrakcijom u svakome gradu u kojemu bi nastupali, od Zagreba do Kotora i Tivta. Štoviše u Dubrovniku su se mjesni trubaduri toliko prepali moliške konkurencije da je jedan sa skalina dubrovačke katedrale pohitao Kneževu dvoru kad se oko Moližana skupila čeljad privučena živošću glazbe i ponesenost izvođača. „Dobro je, prijatelju“, vikao sam nestrpljivu glazbeniku čiji je klobuk bio prazan, „Još pet minuta i idu ća“. Upravo je ta pršteća živost i zadovoljstvo ono što je Antonija razlikovalo od većine hrvatskih književnika koje poznajem. Među Hrvatima u domovini tinja vječito nezadovoljstvo: ili ih se ne razumije, ili ih se ne cijeni, ili ih se ne podupire, ili sve to skupa, žive uglavnom u kondicionalu (trebalo bi...) i iterativu (Zemlja je okrugla, pa se zato ponavljaju), a budućnost vide crno. „Što bih ja trebao, baciti se u provaliju? Pa nas je jedva koja tisuća, nemamo ni svoja ministarstva ni svoje tajkune?“, nasmijavao me je dok smo tisućiti put slušali istu priču. (Zborili su slično nedavno i Zvonimir Deković i Tomislav Žigmanov pitajući se mogu li ičemu nadati ako su hrvatski književnici u Hrvatskoj u tako lošemu položaju.) 

Antonio je službeno bio počasnim konzulom u Molizeu, a u zbilji još i moliškim konzulom u Hrvatskoj koji svojim djelovanjem nije dopuštao da hrvatska kultura zaboravi jednu svoju malobrojnu, ali stvarateljski iznimno plodnu zajednicu. Zasluga je njegova i njegovih suradnika (posebno njegove supruge Vesne Ljubić Sammartino) ne samo predstavljanje moliškohrvatske kulture domovini, gradu i svijetu, nego i širenje kruga stvaratelja na moliškohrvatskim govorima. Pritom je surađivao sa svima koji su iskazivali dobru volju za proučavanjem prošlosti i sadašnjosti moliških Hrvata, a na prvu je zamisao da bi se mogao osnovati Južnohrvatski ogranak Društva hrvatskih književnika, čemu je svjedokom Stjepan Šešelj, oduševljeno zaustio: „Pa mi tamo pripadamo!“

Posljednji smo se put susreli u lipnju ove godine u Zadru, na Domaćoj riči, gdje smo po redu i zakonu ispod hostela sestara dominikanki, on, Francesca i ja ispijali brzinske kave pred vlastita izlaganja i kovali planove već blago potamnjeli od sredozemnoga Sunca. „Znaš, moraš nam jednom doći“, rekao mi je na oproštaju. „Naravno da hoću“, obećao sam nesvjestan krhkosti ljudskoga žića te mu još ovoga ljeta poslao snimku na kojoj moj najmlađi miljenik Ivano pjeva Kako je lipo hodit usri' mora. Danas njemu u spomen ponovno čitam odjeljke Ilarijina smiješka Grge Gamulina u kojima glasoviti povjesničar umjetnosti zbori o starim Hvarkinjama (namjerno se služim arhaizmom) koje su s južne strane otoka gledale u pučinu i pripovijedale o zvonjavi kojom se nekoć davno ispraćivalo naše ljude koji su se uputili na onu banu mora, gdje nisu zabili svoj lipi jezik. Jezika će biti dok je ljudi i dok se ljudima odlazi, a Antoniju smo dužni barem toliko da ga ne zaboravimo, a ako njega ne zaboravimo, nećemo zaboraviti ni na bardima mista iz kojih se dižu bili kampaneli.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo

 
OBAVJEST O SMRTI PDF Ispis E-mail

Obavještavamo članove Zajednice da je preminula MARINA PULJIĆ supruga Kreše u srijedu 1.12.2021. u 56. godini života.

 

Sprovodni obred drage nam pokojnice bio je danas u nedjelju 5.12.2021. u 14.00 sati na rimokataoličkom groblju u Rotimlji

 

 

IMG-20211203-WA0002

 

 

Iskrena sućut suprugu Kreši, sinovima Borisu i Antoniu te ostaloj rodbini i prijateljima.

 

POČIVALA U MIRU BOŽIJEM!

 

 

 
SVETA MISA PDF Ispis E-mail

Dragi članovi zajednice,

pozivamo vas na svetu misu za pokojnog generala Slobodana Praljka

u Crkvi bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije,

Avenija Gojka Šuška, Zagreb, na dan 29. studenog 2021. sa početkom u 18.00 sati.

 

Slobodan Praljak (Čapljina2. siječnja 1945. – Haag29. studenoga 2017.), bio je hrvatski filozof, sociolog, filmski redatelj i vojni zapovjednik, general-pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane.

Bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane i načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine.

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Slobodan_Praljak

 

Ovom prigodom prenosimo iz Večernjeg lista dio članka o tome: 

Tko je bio Slobodan Praljak? 

"Završio je tri fakulteta, snimio seriju, dokumentarac i igrani film. U rat je otišao kao dragovoljac, najprije u Sunju a kasnije u BiH.

Praljak je častan čovjek i vojnik - kaže povjesničar Davor Marijan, ekspert za rat u BiH i RH. General Slobodan Praljak rođen je 2. siječnja 1945. u Čapljini u tipičnoj hercegovačkoj obitelji koja je, međutim, nakon II. svjetskog rata bila obilježena među Hrvatima jer mu je otac Mirko bio pripadnik jugoslavenskog represivnog aparata, Ozne, te je sudjelovao u progonima „narodnih neprijatelja“.

Praljak je pohađao gimnaziju u Širokom Brijegu, a kolega u školi bio mu je Gojko Šušak, poslije ministar obrane RH. Slobodan Praljak završio je u Zagrebu studij elektrotehnike, zatim sociologiju i filozofiju na FF-u te Akademiju za kazalište i film. Bio je kazališni redatelj, a za TV snimio je jednu seriju, jedan dokumentarac i igrani film “Povratak Katarine Kožul”. Kad su počele demokratske promjene, svrstao se uz Marka Veselicu te je imenovan za tajnika Hrvatske demokratske stranke (HDS). Međutim, početkom 1991. priklanja se Tuđmanu.

Zapovjednik Lipanjskih zora

U rujnu 1991. kao dragovoljac otišao je u Sunju gdje je imenovan za zapovjednika obrane mjesta. Poslije odlazi u BiH te je prilikom oslobođenja doline Neretve i Mostara bio jedan od ključnih zapovjednika oslobađanja u operaciji Lipanjske zore. „Oslobađanje lijeve obale Neretve prva je akcija koja pokazuje da jedna defenzivna, poluseljačka, domobranska skupina ljudi, koja brani svoju kuću, može biti spremna i pokazati da zna voditi napadačku akciju. Dakle, prije Maslenice, jedna hrvatska vojska, HVO, vodila je napadačku akciju“, govorio je general Praljak. Slobodan Praljak zdušno je Bošnjacima slao oružje i humanitarnu pomoć. U Mostaru predlagao je Izetbegoviću deblokadu Sarajeva, međutim, bošnjački vođa ga je odbio. Praljak je od 24. srpnja do 8. studenoga 1993. bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Unatoč hrvatsko-muslimanskom sukobu, redovito je puštao konvoje pomoći na suprotnu stranu. Štoviše, preko bošnjačkih veza je u jeku hrvatsko-muslimanskoga rata poslao pun kamion oružja za obranu opkoljenog Sarajeva, nakon što se Dragan Vikić požalio da nema protuoklopnih sredstava. General Praljak dugo je bio optuživan i u javnosti i na sudu za rušenje Staroga mosta. Pokazalo se da nije odgovoran za rušenje Staroga mosta, što je od samoga početka tvrdio. Zbog toga je bio u nemilosti predsjednika Tuđmana. Nakon tih optužbi, Praljak je intenzivno tražio odgovore na mnoga pitanja vezana uz rušenje tog mosta. Pomagao je i u rekonstrukciji događaja, pogotovo kad je shvatio da je rušenje Staroga mosta snimano s tri kamere.

„Kako je moguće da tenk iz kojeg se pucalo na most stoji na mjestu koje je 150 metara udaljeno od muslimanskih položaja i da se iz toga tenka puca 24 sata, a da na njega nitko ništa ne ispali... Na osnovi snimaka može se vidjeti da su na most pucali jedni, pa drugi, a na kraju je eksplodirao unutra postavljeni eksploziv, koji su Srbi zaboravili. Srbi su srušili deset mostova u jednom danu, a Stari most nisu stigli, nisu imali vremena, zbog siline udara koji sam ja predvodio“, govorio je general Praljak, misleći na operaciju Lipanjske zore iz 1992. kada je HVO oslobodio Mostar."

ea379a9ccfbd22de410d

 

Izvor: https://www.vecernji.hr/vijesti/slobodan-praljak-presuda-haag-sarajevo-general-1210985


 
OPROŠTAJ OD ILIJE SALMANIĆA - GROMA PDF Ispis E-mail

Dragi članovi i prijatelji zajednice,

jučer je na groblju Markovo polje u Zagrebu pokopan naš član i podupiratelj Zajednice

ilija Salmanić - Grom.

 

sahrana

 

U ime Zajednice Hrvata istočne Hercegovine prigodni oproštajni govor uputio je

Marinko Vučina:

U ime Zajednice Hrvata istočne Hercegovine i u svoje osobno ime izražavam
iskrenu sućut obitelji pokojnog Ilije supruzi Robertini, sinu Petru, kćerima Ani i
Mariji te braći Anđelku i Damjanu.

Dragi članovi obitelji i prijatelji, poznanici, svi koji ste došli na ispraćaj našeg Ilije,
dopustite mi da se na kratko prisjetimo onog najljepšeg, onog najboljeg što smo
od pokojnog Ilije Salmanića – zvanog Grom doživjeli, ono što nam je u sjećanju;
bilo kao supruga, oca, brata, rođaka, susjeda, poznanika, branitelja ili pak
zemljaka, Hercegovca, ERE.

Prisjetimo se njegovog jedinstvenog života čiji smo i mi bili dio. Života kojeg su
krasile skromnost i požrtvovanost prema svojoj obitelji, Domovini Hrvatskoj i
svome rodnom selu Hodovu gdje se rodio i išao u osnovnu školu, župi Rotimlja
gdje se krstio, gradu Stocu gdje se školovao i rodnoj grudi Hercegovini.

Svi mi u konačnici, odluku o vlastitoj istinskoj sreći i njezinom dijeljenju s bližnjima
uvijek donosimo sami. Pa je tako i on učinio. Ni sudbina, niti bilo tko ne može nas
na to primorati. Ali postoje primjeri velikih ljudi koji nam poput našeg pokojnog Ilije
ukazuju na put. Put iskrenosti, put bez oklijevanja koji se živi malo po malo, korak
po korak... Put kojim dok koračamo mijenjamo vlastite navike i sklonosti, misleći
manje na sebe, a više na druge.

Vratimo se na trenutak u slike njegovog života koje će nas zauvijek uz njega
vezati...

Ilija se rodio 1964. godine kao 5. dijete obitelji Salmanić od oca Spasoja i majke
Anice rođene Krešić u Hodovu, jednom od naselja općine Stolac u Hercegovini.
Uz njega su roditelji odgojili još četvero djece, Ilijinu sestru Anđu i braću:
Anđelka, Šćepu i Damjana.

Ilijin brat Šćepo poginuo je na Nikoljdan 1991. godine u obrani grada
Dubrovnika. Pokoj mu duši i vječna mu hvala.

Nakon završene srednje škole i mladosti provedene u rodnoj Hercegovini Ilija se,
na zov Domovine, 1991. godine dragovoljno uključuje u obranu tada još
nesamostalne države Republike Hrvatske. Ali u njegovom srcu kao i u srcima svih
dragovoljaca se rađala ideja o samostalnoj i slobodnoj državi Hrvatskoj. A za to je
trebalo proći dugi i težak put. Put koji je započeo u rujnu 1991. kao pripadnik 2.
mehanizirane gardijske brigade „Gromovi“ sudjelujući u borbenim operacijama od
Siska do Južnog bojišta.

Za zasluge sudjelovanja u Domovinskom ratu narednik Ilija Salmanić je
odlikovan
Spomenicom domovinskog rata
Spomenicom domovinske zahvalnosti
Redom Hrvatskog pletera i
Madaljom „Oluja“.

Jedan rat je završio, a Iliju je zadesio drugi rat.
Unazad nekoliko zadnjih godina borio se protiv opake bolesti, u početku je
izgledala kao obična mala kvržica, s kojom se dalo boriti, ali je sve više i više
zauzimala zdravo tkivo.

Ilija je vodio ustrajnu, beskompromisnu, nesmiljenu i beskrajnu bitku za svoj život,

sve do prošlog četvrtka, kada ga je Bog pozvao k sebi, da mu tako olakša njegove

muke.

Ilija je bio i ostao ratnik, sve do kraja svog života, ali prvenstveno je bio veliki
čovjek.

Ostaćeš svima u dobrom sjećanju, a posebno svojoj djeci i živjet ćeš dovijeka u
njihovim srcima.

A svi mi ovdje budimo i ostanimo ponosni što smo ga poznavali!
Počivao u miru Božjem!

Neka ti je laka Hrvatska zemlja za koju si se borio!

Hvala ti!!!

 

 

 
OBAVIJEST PDF Ispis E-mail

U dubokoj boli javljamo svim članovima

Zajednice Hrvata istočne Hercegovine da je 

 

Ilija Salmanić - GROM

HRVATSKI BRANITELJ

 

preminuo u četvrtak, 18.studenog 2021. u svojoj 58. godini života

nakon duge i teške bolesti. Pogreb dragog pokojnika  bit će u srijedu,

24 studenoga 2021. u 12:30 sati iz mrtvačnice na Markovom Polju. 

Sveta misa zadušnica služit će se u srijedu, 24. studenog 2021.

u 18:30 sati u crkvi Sv. Ane - Rudeš.

 

Neka mu je vječna slava i hvala!

Počivao u miru božijem!

 

Ilija Salmanić - GROM

 
PRENOSIMO IZ DRUGIH MEDIJA PDF Ispis E-mail

U Franjevačkom samostanu u Vukovaru u povodu Dana neovisnosti, postavljen je popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine, na kojem stoji 2717 imena ubijenih i stradalih u Domovinskom ratu.

Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava, a riječ je o projektu vukovarskih franjevaca. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

"Grad Vukovar pretrpio je najveću žrtvu u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada, od kolovoza do studenog 1991. godine, tijekom koje je Jugoslavenska narodna armija, uz pomoć srpskih paravojnih snaga, svim sredstvima pokušavala zauzeti grad. Već 28 godina obilježavamo Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenoga, a tek smo sada došli do konačnog  popisa svih žrtava te godine. Trenutačno je na popisu 2717 osoba, ali s ostavljenom mogućnošću dodavanja imena, ako  se dođe do novih saznanja", rekao je prilikom predstavljanja popisa u gvardijan Franjevačkog samostama i župnik Župe svetih Filipa i Jakova,  fra Ivica Jagodić.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče.

"Svako ovo ime ima priču vrijednu romana. To su sve ljudi koji su blagoslov za naš grad i domovinu, jer su dali najviše od sebe. Dali su život. Oni su sada s nama zauvijek", ističe fratar. Njihova imena u posebnom prilogu u nedjelju objavio je Jutarnji list, a popis vukovarskih heroja prenosimo u cijelosti.

Izvor: https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

 

Biskup Šaško: Dovoljno je vidjeti koje su znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je bilo na odorama branitelja Vukovara

U Vukovar dolazim s puno poniznosti, i sada sam s vama s tim osjećajem, osjećam se malenim i neznatnim pred veličinom onoga što je prikupio spomen Vukovara tijekom 30 godina, istaknuo je biskup Šaško služeći misu na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.

“Nedostojan sam i nevažan pred vama, braćo i sestre, među kojima ima toliko izravnih svjedoka i čudesnih primjera, vrijednih da budu istaknuti ili da sami progovore o svome životnom putu, odnosno o životima onih koji su prešli u vječnost ostavljajući nam dragocjenosti svoje žrtve”, rekao je u homiliji na svetoj misi za vukovarske žrtve zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.

Dodao je kako svatko tko istinski osluškuje i razmišlja o događajima u Vukovaru prije trideset godina pa sve do danas, ne može izbjeći izazov da pokuša govoriti o neizrecivome, da nastoji opisati neopisivo.

Može li se, gledajući ove grobove biti hladan, ohol i bezosjećajan?

„Jer, može li se, gledajući ove grobove, njihov broj, ali još više imena i godišta, može li se biti hladan, ohol i bezosjećajan? Može li se biti gluh za pitanja koja nam postavlja ovo mjesto, nakon svečanoga hoda Vukovarom?”, upitao je Šaško.

“U Vukovaru je bešćutno nasilje željelo ostaviti ruševine, i zgrada i ljudi, umornu zemlju i razderana srca, pogažene savjesti i prognanu ljepotu, blatom i mržnjom okaljanu ljudskost, razbijene snove okovane jezom, prazne domove i još praznije duše, grobišta iskopana zločinom i prekrivena ravnodušjem”, dodao je.

Nalazimo se na otvorenim stranicama Evanđelja.

Istaknuo je kako je, u susretu s Vukovarom, nakon pogleda na mjesta obilježena zlom i patnjom, brzo shvatio da se nalazim na otvorenim stranicama Evanđelja, na kojima se i danas obnavlja i živi Vukovar, od kojih može i treba živjeti Hrvatska.

U susretu i razgovoru s Vukovarcima i Vukovarkama, s hrvatskim dragovoljcima iz raznih krajeva, dodao je, zadivilo ga je njihovo iznimno ljudsko i kršćansko svjedočanstvo.

„Pitao sam se – kako je moguće, odakle snaga, i u vrijeme razaranja i nakon rata, odakle snaga tim ljudima koji su gledali mučenja i ubojstva najbližih, koji su sami trpjeli neizdrživa nasilja, prolazili ponižavanja, nosili traume silovanja i stigmu neprihvaćenosti. Odakle im snaga da pred vrijeđanjem istine i poštenja, pred nametanjem političkih zamisli koje su produbljivale rane, ne odustanu od dobra? Odakle im snaga mira da gotovo svakodnevno, susrećući zločince, ne uzvrate mržnjom i da na očito nečinjenje mjerodavnih institucija u uspostavljanju pravednosti, budu beskrajno strpljivi i ne dopuste malodušju da prevlada?”, upitao je pomoćni biskup Šaško.

Na takva pitanja redoviti odgovori bili su povezani s nečim što čovjeka nadilazi, s pouzdanjem u Boga i s nadom koja je i u toj tami tražila smisao, zaključio je.

Vukovarska žrtva, naglasio je, poziva nas da u središte ne stavljamo neprijatelja, jer je on izabrao da nam bude neprijatelj, a na nama je moliti da više ne ide tim putem, osobito jer zna da je uz nanesene boli hrvatskomu narodu i svim Vukovarcima, ponizio i svoj srpski narod.

„Bilo bi nam drago da se i neprijatelji odlučuju za dobro, ali trideset nas je godina hrvatske slobode, ostvarene na vukovarskim i drugim žrtvama, naučilo da smo mi u Hrvatskoj mnogo veća prijetnja samima sebi, odnosno svojoj sreći”, poručio je Šaško.

Dovoljno je vidjeti koje su znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je bilo na odorama branitelja Vukovara.

Govoreći o simbolici Vukovara Šaško je rekao da je Vukovar postao simbolom koji nas nadilazi, da nigdje nema toliko života koliko ga ima u simbolu jer on okuplja, povezuje, komunicira, po njemu se prepoznajemo, u njemu otkrivamo smisao i vrednote, a njime izražavamo osjećaje, pripadnost i nade.

No, dodao je, simboli lako postaju i susretišta prijateljstva i poprišta sukoba.

U hrvatskome društvu se povremeno unese takozvani ‘problem simbola’, odnosno preispitivanje o tome koji su simboli prihvatljivi za suvremenu Hrvatsku, upozorio je.

Ako budete željeli čuti, Vukovar će vam reći, istaknuo je Šaško, dodavši da svaki narod vuče određena opterećenja iz prošlosti. Naglasio je da opravdanost korištenja simbola treba proći provjeru smisla, a rat protiv Hrvatske, posebice u Vukovaru, zorno pokazuje tu provjeru.

„Zbog toga nisu potrebna ni posebna vijeća ni povjerenstva, ni akademske rasprave ni duboke semiotičke i semantičke raščlambe. Dovoljno je vidjeti koje su i kakvo znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je znakovlje bilo na odorama ljudi koji su Vukovar branili, štitili živote drugih pronoseći svoje živote”, rekao je Šaško.

Ocijenio je da je došlo vrijeme kada se, osobito mladima, mora odgovoriti na jednostavna pitanja, poput toga – “Kako je moguće da bude prihvatljivo znakovlje pod kojim je mrcvaren Vukovar ? Koji su to ‘totalitarizam’ zastupali i promicali ljudi koji su ovdje branili svoj dom?”

“I dovoljno je potražiti simbole koji su ostali na stratištu Ovčare ili na minskim poljima, na kojima je ljudskost prožeta božanskom ljubavlju ostavljala dijelove tijela i živote, da bi ženama, starcima i djeci otvorila stazu do slobode”, dodao je.

Vukovarsko zajedništvo, tako potrebno i samom Vukovaru, sposobno odgovoriti na svaku podjelu.

Vukovar i Hrvatska branjeni su snagom povjerenja. To je bio oslonac jednih drugima, bez kojega nije bilo moguće podnijeti takve napore. Povjerenje – ta dragocjena snaga međuljudskih odnosa, naglasio je Šaško, upitavši zar ovih mjeseci, u teškoćama koje nas pritišću, ne vidimo narušenost, čak i izostajanje povjerenja u našemu narodu?

“Za povjerenje je ključna istina”, rekao je Šaško dodavši: “Kako možemo očekivati povjerenje naroda u jednome važnom pitanju, ako istina izostaje u drugim važnim pitanjima? Ako istina nije uzeta kao kriterij za pročišćavanje spomena naše nedavne prošlosti; ako se neistina promiče glede Drugoga svjetskog rata i poraća te tadašnjih žrtava; ako se neistinom brani stečene povlastice nositelja i dionika komunističke ideologije i njihovih potomaka”.

Također je istaknuo da je u Vukovaru 90-tih rođeno do tada i do danas neviđeno hrvatsko zajedništvo koje je povezalo hrvatske ljude iz svih krajeva domovine i iseljeništva, pa i pripadnike drugih naroda, a to je zajedništvo probudilo puno savjesti i slabo učinilo jakim.

„Trideset godina kasnije, što je s našim zajedništvom? Puno se o njemu govori, ali ga rijetko susrećemo, čak i među hrvatskim braniteljima”, dodao je.

Naglasio je kako je vukovarsko zajedništvo, tako potrebno i samomu Vukovaru, sposobno odgovoriti na svaku podjelu.

„Bolno je danas vidjeti bilo koji razdor i napetosti u našemu društvu, proizišle iz neosjetljivosti, iz neodgovornosti u riječima, odlukama, planiranjima i postupcima. Dobro bi bilo da sve što je važno za našu domovinu provjerimo u svjetlu dara, kakav nam je ostavio Vukovar”, poručio je u propovijedi Šaško ocijenivši kako je Vukovar izvana sve ljepši, i takav budi i prorokuje nadu, pokazujući i nudeći sjeme dobra.

„Vukovar sa svojom prošlošću pomaže nam da ne hodimo u tami, nego da imamo svjetlost; pomaže nam da ne zaboravimo što sve možemo, ako živimo istinu o svojoj malenosti”, naglasio je u homiliji svete mise za vukovarske ratne žrtve na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško.

(Hina)

Izvor: https://kamenjar.com/biskup-sasko-dovoljno-je-vidjeti-koje-su-znakovlje-nosili-ljudi-koji-su-vukovar-razarali-a-koje-je-bilo-na-odorama-branitelja-vukovara/

 

 

 
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

ZHIH

 

Zajednica Hrvata istočne Hercegovine osnovana je 1991. Okuplja sve ljude dobre volje koji su povezani s istočnom Hercegovinom. Temeljni cilj Zajednice je istraživanje i čuvanje kulturne i spomeničke baštine te običaja ovoga kraja.

Članarina


Podatke za uplatu

pronađite ovdje 

 

Popis uplaćenih članarina

pronađite ovdje 

 

Hvala Vam što redovito

plaćate svoju članarinu!

 

 Pristupnica u članstvo

Sponzori

 

 IBAN račun Zajednice:

HR1723400091110093143

 

1. Vrutak d.o.o. 

2. Branko Mustapić

3. Pero Raguž

4. Liama usluge d.o.o.

5. Krešo Perić

 

 Dragi sponzori i donatori,

Bog vas blagoslovio!

Kontakt

 

Predsjednik Zajednice

Branko Mustapić

 098/358-768

 

Dopredsjednik

Vicko Šutalo 

Duhovnik
don Tihomir Šutalo

Tajnik

Josip Šijaković

 

Članovi Upravnog odbora:

1. Ivica Goluža
098/319-087

2. Josip Šijaković

3. Petar Papac

4. Vicko Šutalo

 

Članovi Nadzornog odbora:

1. Ivan Šutalo

 2. Neđeljka Batinović

3. Dražen Raguž

 

Mail: zhih@net.hr