Molitva Sv. Mihovilu


Mihovil

Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju protiv pakosti, u zasjedama đavolskim budi nam zaklon. Ponizno molimo neka mu zapovjedi Svemogući Bog:
Ti vojvodo vojske nebeske Sotonu i druge zle duhove koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću u pakao strovali. Amen! (Papa Lav XIII.)

Izdvojeno

 

 

1.1.2023.

Nova godina

6.1.2023.

Bogojavljenje - sveta Tri kralja

15.1.2023.

Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

JARUNSKA PJACA PDF Ispis E-mail

 

Prvi memorandum HAZU-a

Zvalo je more svake noći. Bili su to dani kad bismo napokon izišli iz duge mračne noći i kad za trak sunčani ne bismo morali uzlaziti na sular ili na taracu. Kapci bi nam padali jer oči još bijahu krtičje i nesviknute na obilje svjetla koje bi nas obasulo. Polako bismo se, poput lupeža u mraku, izlagali vrelini jer kad bismo prenaglili, koža bi nam raspuknula poput žedne zemlje. Lagodila nam je toplina nakon stoljeća ranih smarknuća i lice bi nam učas potamnjelo kao da sunce onomad nije zašlo a visove i kao da nam je put i zimi bila ista. Bilo je tako čak i kad nas je život odnosio na sjever i kad bismo u snovima dozivali prizore mora i žala, kad bismo skoro zabili naš lipi jazik jer bijasmo tako dugo bez bliska lica i slatka govora. Stoga nas je čak i ondje more zvalo svake takve noći, a preko usta bi prelazile riječi koje smo šaputali da ih nitko ne čuje jer bijahu na jeziku tek nas nekolicine raspršenih diljem grada. „Cili život ti son bit pastir i težok“, šaputao je paron Niko na jarunskoj pjaci dok su nam se tople uvale djetinjstva plele sa žamorom mnoštva i dok nam je duša napokon nahodila mir jer se bližio dan, čas i hip kad ćemo se vratiti u cesarstvo jarkih boja. Kad bismo napokon u njega stigli, jezik je isprva zapinjao, riječi bijahu neskladne, bojasmo se da će nas razotkriti kao strance u kraju koji smatrasmo svojim, no negdje bi nas u suton, u kasna smarknuća, cjelnule sestre, majke i none, dočekala braća, očevi i nonoti zauhitivši nas toliko čvrsto da nam se činilo kako im više nikad nećemo izmaknuti. A jesmo, jer ploviti se vazda moralo, šum je mora s vremena na vrijeme zaglušivao žamor ljudi, ali nikad toliko da ga zaboravimo i da ne zaželimo svoj životni put završiti na Luci. 

 

Po babu i stričevima
Ozbiljni dio kolumne počinjemo odavanjem dužne počasti jednoj od tradicionalnih hrvatskih vrednota – nepotizmu. Susreo sam, naime, na putu s posla Miru Ćurić, urednicu iz stare redakcije, pa mi je pripomenula kako je pregledavanjem kataloga zagrebačkih knjižnica uočila neobičnu pojavu da se djela nekih hrvatskih autora pojavljuju pod odrednicom bošnjački jezik. Primjer je knjige s takvom odrednicom monografija Duvanjska prezimena Ante Ivankovića. Nakon njezine smo se napomene oboje malo zabavili pregledavanjem kataloga. Uočismo tako da je jezik različitih zbirka poezija Alekse Šantića malo hrvatski, malo srpski, uza djela Maka Dizdara čas stoji da su napisana na hrvatskome, čas na bosanskome jeziku (dakle, ne više ni na bošnjačkome), a uza rječnik turcizama Abdulaha Škaljića samo odrednica hrvatski jezik. Cilj ovih nekoliko redaka nije tužakanje zagrebačkih knjižničara, nego tek upozorenje da bismo barem mi u Hrvatskoj trebali znati da Hrvat iz Tomislavgrada ne piše ni bosanskim ni bošnjačkim, nego hrvatskim, ali i da je Aleksa Šantić srpski pjesnik, koliko god rado pjevali ili kranoslovili glasovitu Eminu, te da je Abdulah Škaljić bio Musliman (danas bi bio Bošnjak) ako već zaboravljamo da se Mak Dizdar izjašnjavao Hrvatom. Možda će vam se ovo što pišem učiniti nebitnim, ali ako mi u Hrvatskoj ne razlikujemo djela pisana na hrvatskome jeziku od djela napisanih ostalim južnoslavenskim jezicima, što možemo očekivati od stranaca ili Europske unije, tvorevine u kojoj se na prevođenje troše milijarde, a jedva bi dočekala da upravo na nama uštedi? 

 

Dosta je bilo hrvatske šutnje

Od mojega su posljednjeg štiva u hrvatskoj kulturnoj javnosti najjače odjeknuli Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju, koje je 20. svibnja 2022. objavio HAZU. Riječ je o vrlo jasnome dokumentu, kojim se, primjerice, od Bosne i Hercegovine traži osiguranje ravnopravnosti hrvatskoga jezika i ponovno u žižu vraća pitanje Bokeljske mornarice kao baštie hrvatskoga naroda u Crnoj Gori. Dakako da su najopsežniji dijelovi Priloga posvećeni Srbiji, od koje se ište prestanak rastakanja hrvatskoga narodnog bića izmišljanjem tzv. bunjevačkoga jezika, nedvosmisleno priznavanje samosvojnosti hrvatskoga jezika te odricanje od svojatanja i prisvajanja starije hrvatske književnosti. Dok su srpski mediji u osudi Priloga jedinstveni, hrvatski su očekivano podijeljeni: dio ih podržava HAZU te je ugodno iznenađen nedvosmislenošću sadržaja priopćenja, a dio očekivano negoduje na svako bacanje sjene na idiličnu sliku bratstva i jedinstva. Mene, moram priznati, poprilično zabavlja šok i nevjerica na našemu Bliskom istoku jer Hrvati očito počinju prestajati šutjeti i braniti se, oni katkad, zamislite, postavljaju uvjete. Nadam se samo da će HAZU blagotvorno djelovati na potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku iz svojih redova, dokumenta koji je svojim sadržajem u izravnom nesuglasju s osiguravanjem ravnopravnosti hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, što je jedna od ključnih točaka Priloga. 

 

Borat i Drakul(a) Crnogorci?
Za treću je temu današnje kolumne zaslužan moj kolega i prijatelj Savo Marković iz Bara koji me je uputio na članak Dragana Vuksana Knjiga ktitora i priložnika manastira cetinjskoga (1927.). U članku se iznosi bogata osobnoimenska građa iz zapadnoga, središnjega i južnoga dijela današnje Crne Gore 1596. – 1623. U oči su mi odmah upala kršćanska imena Anto, Grgur, Mandalina, Marg(ar)ita, Marin, Maro i Martin, znatno uobičajenija među katolicima (u katoličkim se krugovima često u razgovorima govori kako se granice katolicizma određuju prisutnošću kršćanskoga imena Martin) te žensko ime Mrata (usp. muško ime Mrato koje se donedavna nadijevalo na Pelješcu), nastalo od kršćanskoga imena Mratin, lika imena Martin koji je najčešće potvrđen u čakavskim krajevima, na dubrovačkome području (usp. toponim Sumratin), ali očito i u Crnoj Gori (na krajnjemu sjeveru Crne Gore smješteno je naselje Mratinje). Uza ime Stepan, najstariji lik kršćanskoga imena Stjepan općenito na slavenskome jugu, potvrđen je i ikavski lik Stipanac. Našlo se u tome popisu i albanskih (Đon 'Ivan', Leš 'Aleksandar'), talijanskih (Pijero) i vlaških imena (Drakul). Izdvajam ujedno objašnjenje uza muslimansko ime Mehmed: „obično kad umiru muška djeca, daju se turska imena, jer se vjeruje, da će tada prestati umirati“. Očito su muslimanska imena u crnogorskih kršćana bila zaštitnička za razliku od muslimanskih imena u Hercegovini, koja su bila kodna. Naime, hercegovački su si kršćani tijekom osmanlijske okupacije nadijevali muslimanska imena te se tako međusobno dozivali kad bi Osmanlije upali u selo kako bi napadači pomislili da je riječ o muslimanima. Iz obilja narodnih imena izdvojit ću tek jednoga Borata (ime nije kazaško, nego inačica narodnih imena Borimir, Borislav, Borivoj i sl.), Medu (valjda je bio pitom) i Nevericu, a našlo se tu i bosansko vladarsko ime Prijezda.

Ne hoteći zaključivati naprečac, svjestan da među popisanima pretežu pravoslavci, ali i da, poučen iskustvom proučavanja drugih sličnih pravoslavnih dokumenata, zacijelo u njemu ima katolika, upitah kolegu Markovića ima li još „zapadnih“ kršćanskih imena u Svebarju i Crmnici, krajevima kojima se on osobito bavi, pa mi je, među ostalim, pripomenuo da kršćanska imena Frano i Ivo ondje nose i Crnogorci te kako se na području kojim se bavi na temelju osobnih imena ne može određivati vjerska pripadnost njihovih nositelja jer, primjerice, Anta, Frana, Iva i Josipa ima i među katolicima i među pravoslavcima. Očito se crnogorski i hrvatski osobnoimenski fond u kontaktnim područjima znatno snažnije prožimaju nego srpski i hrvatski (pa, usudio bih se ustvrditi, i srpski i crnogorski) jer Anta, Frana i Josipa, primjerice, u Nevesinju i Trebinju ili na Kosovu, pa čak i u Herceg-Novom i Kotoru, osim među katolicima, u starija vremena nije bilo. Je li to odrazom katoličanstva Duklje, kulturnim dodirima dvaju naroda, nekom vrstom mode ili prožimanjem svih triju čimbenika, možemo tek pretpostavljati, ali ostaje činjenica da su središnji i južni crnogorski dijelovi po mnogo čemu bliski ne samo hrvatskomu osobnoimenskom fondu u Crnoj Gori (gdje su Hrvati autohtoni narod od Sutorine do Bara), nego hrvatskomu osobnoimenskom fondu uopće.


Patka na ledu
Kako ovih dana često slušam o potrebi da se velegradska djeca sljube s prirodom, prisjetih se jednoga davnog televizijskog priloga emitiranoga uživo. Novigradsko se more zaledilo, a djeca su iz zaleđenoga mora izvukla patku. Novinarka je ponosno izvješćivala o dječjem podvigu. Sve je išlo kao podmazano do trenutka kad je postavila naizgled jednostavno pitanje: „A di je sad patka?“ „Borati, izili smo je“, veselo će djeca dok je novinarkino lice mijenjalo izraz i boju.

Domagoj Vidović, identitet.hr

 
KLEK 700. ROĐENDAN PDF Ispis E-mail

Sretan 700. rođendan, Klečani

U sjeni velike metkovske obljetnice gotovo nam je promaknula jedna još starija, a jednako tako okrugla. Naime, jedno turističko naselje na neretvanskoj obali ove godine slavi okrugli 700. rođendan. Iz današnje perspektive čini se gotovo nevjerojatnim da je Klek bio jednim od triju najvažnijih trgovišta solju (uz Drivu, današnju Gabelu, i Slano) od Neretve do Sutorine. To se slivanjsko naselje prvi put spominje 1322. kao luka bosanskih vladara (nikakvo čudo da su ga danas zaposjeli bosanskohercegovački turisti i vikendaši), koju su, gle čuda, zakupili Dubrovčani po starome vragužeoskom načelu: „Ti radi za moje zadovoljstvo!“. Pretovar se soli u Kleku odvijao i početkom osmanlijske vladavine, o čemu svjedoče dokumenti iz 1490. i 1492., a u Kleku se usto trgovalo i robljem (od osobnih su mi se imena robinja iz povijesnih vrela urezala narodna imena Bosnica i Milost). Nakon što su ga napustili dubrovački trgovci, Klek se utopio u opće sivilo života na đumrukani sve dok ga koncem XVII. stoljeća nisu proslavile mletačko-osmanlijske bitke nakon kojih je oslobođen, a zatim i obranjen od dvostoljetne osmanlijske vlasti. U Kleku je tad svoj utvrđeni ljetnikovac podignula vlasteoska obitelj Nonković, jedna od najzaslužnijih u protuosmanlijskim borbama, te je uza nj izgradila obiteljsku kapelicu posvećenu svetomu Nikoli biskupu u kojoj se bogoslužje obavljalo do 1858. S postupnim padom moći Nonkovića Klek je ponovno počeo stagnirati sredinom XIX. stoljeća, ali je uoči Prvoga svjetskog rata njegov položaj ponovno došao do izražaja da bi se Klek kakav danas poznajemo postupno počeo graditi nakon prolaska Jadranske magistrale 1962., a kulturno uzdizati od 1981., nakon otvaranja Galerije „Stećak“ (moram malo reklamirati bivšega urednika Stjepana Šešelja kad se već Hrvatsko slovo izgubilo u bespućima povijesne zbiljnosti). Klek danas osim ugostitelja i hrvatske kulture (Je l' tako, Mlađo?) ima i svoje ribare (neki su potegli čak sa Širokoga i iz Panonije, a neki se, na užas domaćih snaga, pozdravljaju s Oklen ti?), lignjare, maslinare (još da im hrvatska kultura nije zapasala uljaru...), redarstvenike, krijumčare, sezonsku metalnu industriju (kad Julio vari dok gosti sami toče piće i varnice im padaju po glavi), usmene kroničare i samostojeće (da ne rečem stand-up) komičare s kojima rado kratim dokona popodneva.

Prije nego što čestitam Klečanima, moram malo zakukati jer me uvijek zaboli kad vidim kako nam je neposredno susjedstvo (čitaj Ston) živnulo obnavljanjem spomeničke baštine, pa se i sad pitam može li se nešto slično dogoditi u našim stranama, pogotovo kad iz prve ruke znam da nemale zasluge za obnovu Stona imaju i Neretvani, pače Zažapci. Uostalom, Smrdan-grad je u nemjerljivo boljemu stanju nego što je konavoski Sokol-grad bio prije obnove, a i pogled je s Grada, brat bratu, znatno ljepši jer gleda na more. Samo, uz Grad ne možeš popiti ni čašu vode, a u Sokol-gradu je kafić uz dva restorana pod njim. Nadalje, vjerujem da tek rijetki Neretvani znaju priču o Gospinoj slici koja se sama vraćala iz Gradca na Slivno, pa ni vjerski turizam nije neostvariv. Dakako, i neka se vrsta kostimirane izvedbe bitke na Gradu po uzoru na Morešku ili Dane Neretvanske kneževine ne smije isključiti. Hajdemo, dakle, proširiti ponudu na 700. obljetnicu prvoga spomena Kleka, a budući da nam je nepoznat točan nadnevak prvoga spomena, predlažem da Klečani svoj 700. rođendan proslave 8. kolovoza kad se ujedno obilježava i 740. obljetnica prvoga spomena Slivna (8. kolovoza 1282. Slivno se još zvalo Hum). Dotad je sasvim dovoljno vremena za pripremu proslave obiju obljetnica. 

Na koncu, sretan rođendan, Klečani, ponajprije oni zimski, a tek zatim ljetni, proljetni, povremeni, privremeni... Ako je i slučajno, lijepo je da ste, kao i Metkovci (600.) i Janjinari (800.), za svoj okrugli (700.) rođendan dobili Pelješki most. Jedino me malo peče što sve to nije dočekao moj stari prijatelj Mile Babić, ali uz njegova dostojnoga nasljednika Žiku za stolom i piće u šjor Milinu čast, bit će i to nekako lakše prebroditi.

Domagoj Vidović, likemetkovic.hr

 
BOŽIĆNA ČESTITKA PDF Ispis E-mail

 

ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!

bozic2022

 

Dragi članovi Zajednice,

 

Na dobro Vam došao sutrašnji Badnji dan! Na dobro Vam došao Božić i Sveto rođenje Isusovo!

Svim članovima i prijateljima Zajednice želim obilje Božjeg blagoslova u nadolazećoj godini.

 

Predsjednik Branko Mustapić

 
IN MEMORIAM LJUBO PLANINIĆ PDF Ispis E-mail

 

PREMINUO DON LJUBO PLANINIĆ

 

U ponedjeljak, 19. prosinca 2022. u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru, nakon što mu je iznenada pozlilo 15. prosinca, u 65. godini života i 39. godini svećeništva preminuo je svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije don Ljubo Planinić, objavljeno je na biskupijskoj mrežnoj stranici.

Ispraćaj je bio ispred gradske mrtvačnice na Bijelom Brijegu u Mostaru u srijedu, 21. prosinca 2022. u 9 sati. Misa zadušnica za pokoj don Ljubine duše prikazana je u stolačkoj župnoj crkvi 21. prosinca u 11 sati, te istoga dana Misa zadušnica sa sprovodnim obredima na katoličkom groblju u Krehinu Gracu kod Čitluka u 14 sati. Nakon toga uslijedio je ukop u obiteljsku grobnicu.

Don Ljubo je rođen u Krehin Gracu pokraj Čitluka, Župa Gradina, 18. veljače 1958. od roditelja Ante i Milke r. Pehar. Kršten je 25. veljače 1958. u crkvi mučeništva sv. Ivana Krstitelja na Gradini. Osnovno školovanje pohađao je u Krehin Gracu i Čitluku od 1965. do 1973. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Zagrebu (1973.-1977.) Maturirao je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1. lipnja 1977. Poslije mature odslužio je tadašnji vojni rok u Leskovcu, Srbija (1978.-1979). Filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj visokoj školi u Sarajevu pohađao je od 1977. – 1984. Diplomirao je na KBF-u u Zagrebu 21. lipnja 2005. na temu „Poginuli i nestali Kruševljani u Drugom svjetskom ratu“.

Đakonat mu je podijelio biskup Pavao Žanić u 29. lipnja 1983. u mostarskoj katedrali, a za prezbitera je zaređen u istoj katedrali po rukama biskupa Pavla Žanića na svetkovinu sv. Petra i Pavla 1984.

Obnašao je razne crkvene službe. Bio je župni vikar u župama: Hrasno (1984. – 1985.), Šipovača Vojnići (1986. – 1988.) i Potoci (1988. – 1989). Od 1985. do 1986. bio je djelatnik liturgijsko-pastoralnoga lista hercegovačkih biskupija Crkva na Kamenu. Obnašao je službu žubnika u župi Kruševo (1989. – 2021.) i Stolac (2021. – 2022.) (kta)

Preuzeto s: https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/preminuo-don-ljubo-planinic-svecenik-mostarsko-duvanjske-biskupije/111174

 

 
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

ZHIH

 

Zajednica Hrvata istočne Hercegovine osnovana je 1991. Okuplja sve ljude dobre volje koji su povezani s istočnom Hercegovinom. Temeljni cilj Zajednice je istraživanje i čuvanje kulturne i spomeničke baštine te običaja ovoga kraja.

Članarina


Podatke za uplatu

pronađite ovdje 

 

Popis uplaćenih članarina

za 2022. godinu

za 2021. godinu 

 

Hvala Vam što redovito

plaćate svoju članarinu!

 

 Pristupnica u članstvo

Sponzori

 

 IBAN račun Zajednice:

HR1723400091110093143

 

DONATORI I SPONZORI: 

g. Boban Matić

g.Luka Maslać

g. Vicko Goluža

g.Nedjeljko Perić

gđa.Nedjeljka Batinović

g. Stanko Čuljak

g.Martin Matić

g.Tomislav Mustapić

g.Dražen Raguž

g.Ivica Matić

g. Dražen Raić

 

 Dragi sponzori i donatori,

Bog vas blagoslovio!

Kontakt

 

Predsjednik Zajednice

Branko Mustapić

 098/358-768

 

Dopredsjednik

Vicko Šutalo 

Duhovnik
don Tihomir Šutalo

Tajnik

Josip Šijaković

 

Članovi Upravnog odbora:

1. Ivica Goluža
098/319-087

2. Josip Šijaković

3. Petar Papac

4. Vicko Šutalo

 

Članovi Nadzornog odbora:

1. Ivan Šutalo

 2. Neđeljka Batinović

3. Dražen Raguž

 

Mail: zhih@net.hr