Genocidne namjere i kapetan Dragan

Duge su bile te mračne zimske noći za kojih bismo se skutrili uza pećicu i gledali put čistoga odlomka neba kako bismo, kao djeca svjetla, uzreli komadić luči kao zalog nade u modrije jutro. Duge su bile te otočke noći u kojima bih se privio uza nonu i motrio zvjezdice na njezinu pandilu i njihov odsjaj u lentama barba Mote dok mi mater bijaše zatočena vlastitim mislima onkraj svijeta koji poznavasmo. Rijetke tad bijahu riječi, rasutije od rima, ali bljesci bijahz snažniji od najjačih izboja svjetla. Stoga ih i ponijeh negdje gore (Jesam li ti ikad rek'o da me zibaš k'o i more?), u krajeve u kojima zimski bljesci bijahu rjeđi te u kojima ne bijaše ni nonina pandila, ni barba Motinih lenata, ni mišica barba Morkota, ni stisnutih očiju barba Ivota, ni nježnosti teta Momice, ni pogleda teta Kate, ni mudrosti barba Brkota, ni svjetla Hulićovih da otjera tamu iz naše kale, ni sućutna pogleda moje matere (kad te nema sve je škuro...), a ni nikoga iz kraja u kojemu se govori mojim jezikom (di ča slaje ozvanjo). Tad se skupljah u nutrinu vlastite duše, jer me tako učihu u drugome zavičaju, dok me gdigodir ne bi zgodila kakva misao mojega svijeta (da osvijetli moje dvore) i vratila u dane u kojima mraka nije bilo jer ga je rašćarivalo milovanje bliska lica i samo meni upućene riječi (Ili i to samo zamišljah?) iz kojih, poput domaćih, prosijavaše blišćavci ništeći bijesove i izvlačeći misli otajstvene nikad izrečene kako se porugom ne bi okaljale jer i tad, kao i sad, bijah uznikom dvaju svjetova koji se potirahu, a otjeran u treći svijet čiji me trak sunčani nikad ne ogrija. 

Zahvaljujući Mariju Talajiću doznadoh kako je ove godine Matica srpska objavila Rječnik srpskoga jezika te nakon izdavanja pravopisa i normativne gramatike dovršila objavu temeljnih normativnih priručnika ijekavske inačice srpskoga jezika. Predsjednik Matice srpske Dragan Stanić pritom je izjavio da je „ijekavski štokavski prostor jedno plućno krilo srpskoga jezika“, da „svako sužavanje u pogledu osnovnoga poimanja cjeline srpskoga jezika vodi nas (Srbe, op. p.) katastrofalnim ishodima u budućnosti“ te da bi odustajanjem od ijekavice Srbi „pomogli interese vlastitih neprijatelja“. Te se misli mogu primijeniti i na hrvatsko ozemlje na kojemu je stanje umnogome složenije jer je znatno raznolikije s trima narječjima te štokavskim narječjem koje osim ekavske i jekavske inačice, ima i ikavsku inačicu. U gore navedenim Stanićevim riječima nema ništa sporno, ali ima u sljedećima. Stanić, naime, tvrdi kako se na „srpskim zapadnim prostorima planiralo ne samo otimanje štokavske ijekavice, nego i nove vidove etničkoga čišćenja“. Iz toga dijela izlaganja shvatio sam da sam duhovno neozbiljan Hrvat jer bi, po Stanićevu mišljenju, svaki duhovno ozbiljan Hrvat morao biti ozbiljno etički opterećen time što su se Hrvati odabirom jekavice strateški opredijelili za „globalni projekt etničkoga čišćenja i genocidne projekte usmjerene protiv Srba“. Svekolika je štokavska (i)jekavica, i hrvatska, i crnogorska, i bošnjačka, domeće Stanić, „zasnovana na temeljima srpskoga narodnog jezika, tj. Vukova jezika“. Sad je red da Staniću odgovorimo protupitanjima. Prvo, kako bi hrvatska štokavska jekavica uopće mogla biti zasnovana na srpskim govorima i Vukovu jeziku kad su hrvatski štokavski jekavski jezični priručnici (npr. Kašićeva gramatika i rječnik te Mikaljin i della Bellin rječnik) od Karadžićeva rječnika stariji dvjesta godina? Štoviše, čak i štokavski dijalekti kojima danas Hrvati govore rubno, poput zetsko-sandžačkoga, kojim u znatno većoj mjeri danas govore Crnogorci, Bošnjaci i Srbi, a Hrvati tek u Boki i Svebarju, imaju starije jezične priručnike od Vukova. Tako je Bokelj Julije Balović koncem XVII. stoljeća (dakle, više od stoljeća prije objave Karadžićeva rječnika) objavio talijansko-hrvatski pomorski priručnik i, vidi vraga, talijanskomu etnonimu Slavo, dodijelio našu istovrijednicu Harvat. Drugo, u pogledu otimanja tuđe baštine dostatno se prisjetiti neprestanih pokušaja otimanja dubrovačkih hrvatskih književnika i njihovih djela. Ni drugi južnoslavenski narodi toga nisu pošteđeni, pa se cetinjski Oktoih, najstarija crnogorska tiskana knjiga, u srpskoj literaturi naziva prvim djelom srpskoga tiskarstva. Na koncu, pitam se koliko je duhovno ozbiljno pripadnike susjednih naroda prozivati za otimanje nepostojeće baštine (jer do Dositeja Obradovića srpska se književnost svodi na črte i rjeze) dok se istodobno tuđa postojeća pripisuje sebi, a i zanimalo bi me čuti kako to da dubrovačka književnost nije imala nikakva odjeka u Srbiji tijekom svih tih stoljeća dok je istodobno oblikovala i oblikuje hrvatski književni ukus. Prvo pomesti ispred svojih vrata, pa druge optuživati za genocidne namjere! 

U 101. godini u Baru je umro i u Zupcima Tomo Vukotić, najstariji Hrvat u Crnoj Gori, jedini Hrvat koji mi je savjetovao da se nikad ne ženim (Šta misliš zašto sam ovoliko živio?) i koji je preživio susret s Alom Caponeom (Nije bilo problema jer sam ćutao!). Kad su ga pitali zašto se vratio u zavičaj, bio je kratak i jasan: „Zla sudbina naćerala orla da zimuje među kokoškama!“

Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, prosinac 2021., br. 1

10. prosinca 1999. umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman

Na današnji dan 10. prosinca 1999. umro je prvi hrvatski predsjednik i istinski „otac domovine“ dr. Franjo Tuđman. Bio je prvi predsjednik samostalne i demokratske Republike Hrvatske u najteže vrijeme njezine povijesti.

Državničkom mudrošću i odlučnošću vodio je hrvatski narod u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, u vrijeme njegove borbe za opstojnost i slobodu. Pod njegovim vodstvom Hrvatska se obranila od prvotno komunističke, a zatim četničke agresije. 1995. zapovjedio je oslobodilačku akciju Oluja kojom je naša domovina zadobila punu slobodu na svom cjelokupnom teritoriju. Ima i velike zasluge u održavanju i opstojnosti Bosne i Hercegovine pred srpskom agresijom.

Ovaj veliki (možda i najveći) hrvatski političar i državnik nije se libio preuzeti kormilo nad „brodom koji tone“, a tako je izgledala Socijalistička Republika Hrvatska krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Izdajnička i udvornička uloga hrvatskih komunista naspram rastuće imperijalne velikosrpske agresije predvođene „srbijanskim voždom“ Slobodanom Miloševićem, dovela je hrvatski narod pred pitanje njegove opstojnosti uopće.

Demografski i politički gotovo uništen hrvatski narod u periodu 1945-1990., najprije brojnim masovnim poslijeratnim ubojstvima i progonima, a zatim političkim i ekonomskim migracijama Hrvata na zapad: to je bila situacija u kojoj su se Hrvati našli 1990.

Jedan čovjek u tom kritičnom trenutku je stao na čelo hrvatskog naroda: prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Njegove neosporne zasluge možemo sintetizirati u nekoliko osnovnih točaka:

1. Franjo Tuđman i HDZ bili 1989. i 1990. su jedina velika politička stranka (pokret) koja je bez rezerve zahtijevala samobitnost za hrvatski narod, nasuprot lutalačkim idejama mnogih tadašnjih političara. To je hrvatski narod honorirao pobjedom HDZ-a na prvim izborima, a u čemu najveću zaslugu ima upravo Franjo Tuđman.

2. Franjo Tuđman zahtijevao je proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske 1991., usprkos protivljenju međunarodnih krugova i velikog dijela političke i javne scene u Hrvatskoj što je kulminiralo izlaženjem zastupnika SKH-SDP iz Hrvatskog Sabora prilikom proglašenja hrvatske neovisnosti.

3. Franjo Tuđman je u izuzetno teškim okolnostima uspio ustrojiti prve hrvatske borbene postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik, a kasnije i Zbor narodne garde. Bili su to najhrabriji hrvatski mladići koji su ustvari obranili Hrvatsku od prvog i najjačeg napada u ljeto i jesen 1991.

4. Franjo Tuđman je briljantno vodio ratno-diplomatsku borbu 1990. i 1991. balansirajući između nužnog sukoba i diplomatske aktivnosti za međunarodnim priznanjem Hrvatske.

5. Pod vodstvom hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Hrvatska je obranila 70% svog teritorija pred premoćno naoružanim, brutalnim i nemilosrdnim neprijateljem.

6. Od 1991-1995. Franjo Tuđman je sa suradnicima organizirao osposobljavanje Hrvatske vojske koja je pritom izvela niz oslobodilačkih akcija koje su načele borbeni moral neprijatelja (Zapadna Slavonija, oslobađanje Dubrovnika i okolice, Maslenički most, Medački Džep, Kupres 94, akcije na Dinari i BiH, itd.) 1995. Franjo Tuđman zapovijeda, uz veliki rizik, oslobodilačke akcije Bljesak i Oluja u kojima je Hrvatska vojska do nogu potukla Srbe pred očima cijelog svijeta. Bio je to vrhunac genijalne političke i vojne doktrine prvog hrvatskog predsjednika.

7. Izuzetnim diplomatskim naporima, koji su uostalom bili prisutni na međunarodnom i unutrašnjem planu od početka njegovog mandata, uspijeva mirno reintegrirati Istočnu Slavoniju, Zapadni Srijem i Baranju, te grad heroj Vukovar.

Izvor: https://narod.hr/kultura/10-prosinca-1999-umro-prvi-hrvatski-predsjednik-dr-franjo-tudman-2

Župna zajednica u Hrasnu proslavila patron župe Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije

Ovim slavljem obilježena je 260. obljetnica uspostave župe. Župa Hrasno nalazi se u središtu Trebinjsko-mrkanske biskupije. Osnovana je 1761. godine i otada je stalno pod Marijinom zaštitom.

U srijedu, 8. prosinca 2021., župna zajednica u Hrasnu proslavila je patron župe Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije. Misno slavlje u 11 sati predvodio je biskup u miru msgr. Ratko Perić. Ovim slavljem obilježena je 260. obljetnica uspostave župe, izvijestio je portal Crkva na kamenu. Župa Hrasno nalazi se u središtu Trebinjsko-mrkanske biskupije. Osnovana je 1761. godine i otada je stalno pod Marijinom zaštitom. Do 1854. godine župa Hrasno bila je pod zaštitom Gospe od svete Krunice, a od te godine pod zaštitom je Bezgrješnoga začeća Marijina. Više od jednoga stoljeća nije imala župne crkve. Današnju župnu crkvu sagradio je godine 1935. don Stanko Čotić na temeljima stare crkve. U prijašnja vremena svete su Mise slavljene po grobljima, kućama župljana i u župnoj kući. Budući da se povodom ovoga jubileja unutrašnjost crkve renovira, sveta je Misa slavljena u župnoj dvorani. I ovaj ambijent i sve okolnosti današnjice podsjetile su nas na prošlost i vratile zajedništvo u molitvi i svetoj Misi. U zajedništvu pred Bogom i u molitvi pred Gospinim kipom okupljali su se župljani ove župe i tijekom trodnevnice koju je predvodio župnik don Antun Pavlović. Tih su dana imali mogućnost i za svetu ispovijed.

Iako je bio radni dan i prohladno vrijeme, okupilo se podosta vjernika na svetoj Misi časteći Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije. Misno slavlje pratio je, za ovu prigodu okupljen, muški župni zbor, koji su pratili slavlje pučkim pjevanjem misnih dijelova i Gospinih pjesama.

Bezgrješno začeće vjernički puk slavio je od davnina u različitim dijelovima svijeta, na Istoku od VII. stoljeća, a na Zapadu od VIII. stoljeća. Papa Siksto IV. ovu je svetkovinu 1476. godine proširio na cijelu Crkvu. Dogmu o Bezgrješnom začeću proglasio je papa Pio IX. na današnji dan, 8. prosinca 1854., istaknuo je biskup Ratko u homiliji. Mariju je Bog od grijeha sačuvao već u krilu njezine majke Ane jer je nju unaprijed odabrao da bude majka Isusu Kristu. O Blaženoj djevici Mariji postoje četiri proglašene dogme. Dogma je službeno proglašena istina katoličke vjere koju je svaki član Crkve dužan potpuno i nepromijenjeno vjerovati. Prva vjerska istina ili dogma jest da je Marija Bogorodica, druga da je vazda djevica, treća da je Marija bezgrješno začeta i četvrta da je na nebo uznesena.

Župnik je na kraju zahvalio biskupu Ratku, svećenicima na suslavlju, na raspolaganju za svetu ispovijed i za pjevanje te vjernicima na pobožnom sudjelovanju. Spomenuo je da će se kroz ovu i sljedeću godinu, u znaku obljetnice, organizirati simpozij i prirediti monografija o župi, te da je planirana posveta crkve nakon njezina uređenja. (kta/cnak.ba)

Više na: https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/zupna-zajednica-u-hrasnu-proslavila-patron-zupe-bezgrjesno-zacece-blazene-djevice-marije/104652

Na današnji dan, 10. prosinca 1999. godine preminuo je prvi predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik pobjedničke Hrvatske vojske u domovinskom ratu, doktor Franjo Tuđman.

Prvi predsjednik Hrvatske

trajanje službe 30. svibnja1990. - 10. prosinca 1999.

Franjo Tuđman rođen je 1922. godine u Velikom Trgovišću. Završio je studij na Višoj vojnoj akademiji 1957. u Beogradu, a čin general-majora stekao je 1960. Pet godina kasnije postaje doktor povijesnih znanosti. Pisao je povijest Komunističke Partije Hrvatske, u kojoj je, nasuprot unitarizmu isticao nacionalnu komponentu njezine borbe protiv velikosrpskog režima. Zbog „nacionalizma“ 1972. osuđen je na 2 godine zatvora, no pušten je nakon 9 mjeseci. Kao zagovornik hrvatske samostalnosti politički se angažirao potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Na dan kad je konstituiran prvi višestranački demokratski izabran hrvatski Sabor 30. svibnja 1990., izabran je za predsjednika predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Na predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran je za predsjednika republike hrvatske, a u lipnju 1997. narod ga je ponovo izabrao na taj položaj. Pod njegovim vodstvom Hrvatska se obranila od velikosrpske agresije, stekla međunarodno priznanje te vojnim i diplomatskim putem slomila pobunu dijela Srba u Hrvatskoj.

Posljednji dani Tuđmanovog života bili su izuzetno teški. Bolest ga je mučila dugi niz godina iako je pokušao biti čvrst i odlučan u zahtjevnom vremenu. Dokle god mu je zdravlje dopuštalo, obavljao je državničke poslove. Posljednji međunarodni nastup bio je 28. listopada 1999. godine tijekom posjeta papi Ivanu Pavlu II. U Rimu. Na blagdan Svih svetih, na Medvedgradu, na Oltaru domovine položio je vijenac za sve pale za hrvatsku. Istog dana, zbog bolesti, smješten je u Kliničku bolnicu Dubrava i podvrgnut kirurškom zahvatu.

Iako je prvih dana izgledalo kao da se dobro oporavlja od operacije, bolest je prevladala. Nakon četrdeset dana boravka u Kliničkoj bolnici Dubrava tijelo više nije izdržalo. Franjo Tuđman preminuo je 10. prosinca 1999. godine u kasnim večernjim satima, u 23 i 15. Rečeno je da je preminuo od komplikacija izazvanih unutarnjim krvarenjem. Dva dana tijelo pokojnog Franje Tuđmana bilo je izloženo u predsjedničkim dvorima na Pantovčaku gdje su ga pohodili građani i građanke države koju je i sam stvarao. Počiva na zagrebačkom Mirogoju, a na grob su uklesane njegove riječi – Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!