Dragi članovi zajednice,

pozivamo vas na svetu misu za pokojnog generala Slobodana Praljka

u Crkvi bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije,

Avenija Gojka Šuška, Zagreb, na dan 29. studenog 2021. sa početkom u 18.00 sati.

Slobodan Praljak (Čapljina, 2. siječnja 1945. – Haag, 29. studenoga 2017.), bio je hrvatski filozof, sociolog, filmski redatelj i vojni zapovjednik, general-pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane.

Bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane i načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine.

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Slobodan_Praljak

Ovom prigodom prenosimo iz Večernjeg lista dio članka o tome: 

Tko je bio Slobodan Praljak? 

"Završio je tri fakulteta, snimio seriju, dokumentarac i igrani film. U rat je otišao kao dragovoljac, najprije u Sunju a kasnije u BiH.

Praljak je častan čovjek i vojnik - kaže povjesničar Davor Marijan, ekspert za rat u BiH i RH. General Slobodan Praljak rođen je 2. siječnja 1945. u Čapljini u tipičnoj hercegovačkoj obitelji koja je, međutim, nakon II. svjetskog rata bila obilježena među Hrvatima jer mu je otac Mirko bio pripadnik jugoslavenskog represivnog aparata, Ozne, te je sudjelovao u progonima „narodnih neprijatelja“.

Praljak je pohađao gimnaziju u Širokom Brijegu, a kolega u školi bio mu je Gojko Šušak, poslije ministar obrane RH. Slobodan Praljak završio je u Zagrebu studij elektrotehnike, zatim sociologiju i filozofiju na FF-u te Akademiju za kazalište i film. Bio je kazališni redatelj, a za TV snimio je jednu seriju, jedan dokumentarac i igrani film “Povratak Katarine Kožul”. Kad su počele demokratske promjene, svrstao se uz Marka Veselicu te je imenovan za tajnika Hrvatske demokratske stranke (HDS). Međutim, početkom 1991. priklanja se Tuđmanu.

Zapovjednik Lipanjskih zora

U rujnu 1991. kao dragovoljac otišao je u Sunju gdje je imenovan za zapovjednika obrane mjesta. Poslije odlazi u BiH te je prilikom oslobođenja doline Neretve i Mostara bio jedan od ključnih zapovjednika oslobađanja u operaciji Lipanjske zore. „Oslobađanje lijeve obale Neretve prva je akcija koja pokazuje da jedna defenzivna, poluseljačka, domobranska skupina ljudi, koja brani svoju kuću, može biti spremna i pokazati da zna voditi napadačku akciju. Dakle, prije Maslenice, jedna hrvatska vojska, HVO, vodila je napadačku akciju“, govorio je general Praljak. Slobodan Praljak zdušno je Bošnjacima slao oružje i humanitarnu pomoć. U Mostaru predlagao je Izetbegoviću deblokadu Sarajeva, međutim, bošnjački vođa ga je odbio. Praljak je od 24. srpnja do 8. studenoga 1993. bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Unatoč hrvatsko-muslimanskom sukobu, redovito je puštao konvoje pomoći na suprotnu stranu. Štoviše, preko bošnjačkih veza je u jeku hrvatsko-muslimanskoga rata poslao pun kamion oružja za obranu opkoljenog Sarajeva, nakon što se Dragan Vikić požalio da nema protuoklopnih sredstava. General Praljak dugo je bio optuživan i u javnosti i na sudu za rušenje Staroga mosta. Pokazalo se da nije odgovoran za rušenje Staroga mosta, što je od samoga početka tvrdio. Zbog toga je bio u nemilosti predsjednika Tuđmana. Nakon tih optužbi, Praljak je intenzivno tražio odgovore na mnoga pitanja vezana uz rušenje tog mosta. Pomagao je i u rekonstrukciji događaja, pogotovo kad je shvatio da je rušenje Staroga mosta snimano s tri kamere.

„Kako je moguće da tenk iz kojeg se pucalo na most stoji na mjestu koje je 150 metara udaljeno od muslimanskih položaja i da se iz toga tenka puca 24 sata, a da na njega nitko ništa ne ispali... Na osnovi snimaka može se vidjeti da su na most pucali jedni, pa drugi, a na kraju je eksplodirao unutra postavljeni eksploziv, koji su Srbi zaboravili. Srbi su srušili deset mostova u jednom danu, a Stari most nisu stigli, nisu imali vremena, zbog siline udara koji sam ja predvodio“, govorio je general Praljak, misleći na operaciju Lipanjske zore iz 1992. kada je HVO oslobodio Mostar."

Izvor: https://www.vecernji.hr/vijesti/slobodan-praljak-presuda-haag-sarajevo-general-1210985

U dubokoj boli javljamo svim članovima

Zajednice Hrvata istočne Hercegovine da je 

Ilija Salmanić - GROM

HRVATSKI BRANITELJ

preminuo u četvrtak, 18.studenog 2021. u svojoj 58. godini života

nakon duge i teške bolesti. Pogreb dragog pokojnika  bit će u srijedu,

24 studenoga 2021. u 12:30 sati iz mrtvačnice na Markovom Polju. 

Sveta misa zadušnica služit će se u srijedu, 24. studenog 2021.

u 18:30 sati u crkvi Sv. Ane - Rudeš.

Neka mu je vječna slava i hvala!

Počivao u miru božijem!

U Franjevačkom samostanu u Vukovaru u povodu Dana neovisnosti, postavljen je popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine, na kojem stoji 2717 imena ubijenih i stradalih u Domovinskom ratu.

Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava, a riječ je o projektu vukovarskih franjevaca. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

"Grad Vukovar pretrpio je najveću žrtvu u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada, od kolovoza do studenog 1991. godine, tijekom koje je Jugoslavenska narodna armija, uz pomoć srpskih paravojnih snaga, svim sredstvima pokušavala zauzeti grad. Već 28 godina obilježavamo Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenoga, a tek smo sada došli do konačnog  popisa svih žrtava te godine. Trenutačno je na popisu 2717 osoba, ali s ostavljenom mogućnošću dodavanja imena, ako  se dođe do novih saznanja", rekao je prilikom predstavljanja popisa u gvardijan Franjevačkog samostama i župnik Župe svetih Filipa i Jakova,  fra Ivica Jagodić.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče.

"Svako ovo ime ima priču vrijednu romana. To su sve ljudi koji su blagoslov za naš grad i domovinu, jer su dali najviše od sebe. Dali su život. Oni su sada s nama zauvijek", ističe fratar. Njihova imena u posebnom prilogu u nedjelju objavio je Jutarnji list, a popis vukovarskih heroja prenosimo u cijelosti.

Izvor: https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Biskup Šaško: Dovoljno je vidjeti koje su znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je bilo na odorama branitelja Vukovara

U Vukovar dolazim s puno poniznosti, i sada sam s vama s tim osjećajem, osjećam se malenim i neznatnim pred veličinom onoga što je prikupio spomen Vukovara tijekom 30 godina, istaknuo je biskup Šaško služeći misu na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.

“Nedostojan sam i nevažan pred vama, braćo i sestre, među kojima ima toliko izravnih svjedoka i čudesnih primjera, vrijednih da budu istaknuti ili da sami progovore o svome životnom putu, odnosno o životima onih koji su prešli u vječnost ostavljajući nam dragocjenosti svoje žrtve”, rekao je u homiliji na svetoj misi za vukovarske žrtve zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.

Dodao je kako svatko tko istinski osluškuje i razmišlja o događajima u Vukovaru prije trideset godina pa sve do danas, ne može izbjeći izazov da pokuša govoriti o neizrecivome, da nastoji opisati neopisivo.

Može li se, gledajući ove grobove biti hladan, ohol i bezosjećajan?

„Jer, može li se, gledajući ove grobove, njihov broj, ali još više imena i godišta, može li se biti hladan, ohol i bezosjećajan? Može li se biti gluh za pitanja koja nam postavlja ovo mjesto, nakon svečanoga hoda Vukovarom?”, upitao je Šaško.

“U Vukovaru je bešćutno nasilje željelo ostaviti ruševine, i zgrada i ljudi, umornu zemlju i razderana srca, pogažene savjesti i prognanu ljepotu, blatom i mržnjom okaljanu ljudskost, razbijene snove okovane jezom, prazne domove i još praznije duše, grobišta iskopana zločinom i prekrivena ravnodušjem”, dodao je.

Nalazimo se na otvorenim stranicama Evanđelja.

Istaknuo je kako je, u susretu s Vukovarom, nakon pogleda na mjesta obilježena zlom i patnjom, brzo shvatio da se nalazim na otvorenim stranicama Evanđelja, na kojima se i danas obnavlja i živi Vukovar, od kojih može i treba živjeti Hrvatska.

U susretu i razgovoru s Vukovarcima i Vukovarkama, s hrvatskim dragovoljcima iz raznih krajeva, dodao je, zadivilo ga je njihovo iznimno ljudsko i kršćansko svjedočanstvo.

„Pitao sam se – kako je moguće, odakle snaga, i u vrijeme razaranja i nakon rata, odakle snaga tim ljudima koji su gledali mučenja i ubojstva najbližih, koji su sami trpjeli neizdrživa nasilja, prolazili ponižavanja, nosili traume silovanja i stigmu neprihvaćenosti. Odakle im snaga da pred vrijeđanjem istine i poštenja, pred nametanjem političkih zamisli koje su produbljivale rane, ne odustanu od dobra? Odakle im snaga mira da gotovo svakodnevno, susrećući zločince, ne uzvrate mržnjom i da na očito nečinjenje mjerodavnih institucija u uspostavljanju pravednosti, budu beskrajno strpljivi i ne dopuste malodušju da prevlada?”, upitao je pomoćni biskup Šaško.

Na takva pitanja redoviti odgovori bili su povezani s nečim što čovjeka nadilazi, s pouzdanjem u Boga i s nadom koja je i u toj tami tražila smisao, zaključio je.

Vukovarska žrtva, naglasio je, poziva nas da u središte ne stavljamo neprijatelja, jer je on izabrao da nam bude neprijatelj, a na nama je moliti da više ne ide tim putem, osobito jer zna da je uz nanesene boli hrvatskomu narodu i svim Vukovarcima, ponizio i svoj srpski narod.

„Bilo bi nam drago da se i neprijatelji odlučuju za dobro, ali trideset nas je godina hrvatske slobode, ostvarene na vukovarskim i drugim žrtvama, naučilo da smo mi u Hrvatskoj mnogo veća prijetnja samima sebi, odnosno svojoj sreći”, poručio je Šaško.

Dovoljno je vidjeti koje su znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je bilo na odorama branitelja Vukovara.

Govoreći o simbolici Vukovara Šaško je rekao da je Vukovar postao simbolom koji nas nadilazi, da nigdje nema toliko života koliko ga ima u simbolu jer on okuplja, povezuje, komunicira, po njemu se prepoznajemo, u njemu otkrivamo smisao i vrednote, a njime izražavamo osjećaje, pripadnost i nade.

No, dodao je, simboli lako postaju i susretišta prijateljstva i poprišta sukoba.

U hrvatskome društvu se povremeno unese takozvani ‘problem simbola’, odnosno preispitivanje o tome koji su simboli prihvatljivi za suvremenu Hrvatsku, upozorio je.

Ako budete željeli čuti, Vukovar će vam reći, istaknuo je Šaško, dodavši da svaki narod vuče određena opterećenja iz prošlosti. Naglasio je da opravdanost korištenja simbola treba proći provjeru smisla, a rat protiv Hrvatske, posebice u Vukovaru, zorno pokazuje tu provjeru.

„Zbog toga nisu potrebna ni posebna vijeća ni povjerenstva, ni akademske rasprave ni duboke semiotičke i semantičke raščlambe. Dovoljno je vidjeti koje su i kakvo znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je znakovlje bilo na odorama ljudi koji su Vukovar branili, štitili živote drugih pronoseći svoje živote”, rekao je Šaško.

Ocijenio je da je došlo vrijeme kada se, osobito mladima, mora odgovoriti na jednostavna pitanja, poput toga – “Kako je moguće da bude prihvatljivo znakovlje pod kojim je mrcvaren Vukovar ? Koji su to ‘totalitarizam’ zastupali i promicali ljudi koji su ovdje branili svoj dom?”

“I dovoljno je potražiti simbole koji su ostali na stratištu Ovčare ili na minskim poljima, na kojima je ljudskost prožeta božanskom ljubavlju ostavljala dijelove tijela i živote, da bi ženama, starcima i djeci otvorila stazu do slobode”, dodao je.

Vukovarsko zajedništvo, tako potrebno i samom Vukovaru, sposobno odgovoriti na svaku podjelu.

Vukovar i Hrvatska branjeni su snagom povjerenja. To je bio oslonac jednih drugima, bez kojega nije bilo moguće podnijeti takve napore. Povjerenje – ta dragocjena snaga međuljudskih odnosa, naglasio je Šaško, upitavši zar ovih mjeseci, u teškoćama koje nas pritišću, ne vidimo narušenost, čak i izostajanje povjerenja u našemu narodu?

“Za povjerenje je ključna istina”, rekao je Šaško dodavši: “Kako možemo očekivati povjerenje naroda u jednome važnom pitanju, ako istina izostaje u drugim važnim pitanjima? Ako istina nije uzeta kao kriterij za pročišćavanje spomena naše nedavne prošlosti; ako se neistina promiče glede Drugoga svjetskog rata i poraća te tadašnjih žrtava; ako se neistinom brani stečene povlastice nositelja i dionika komunističke ideologije i njihovih potomaka”.

Također je istaknuo da je u Vukovaru 90-tih rođeno do tada i do danas neviđeno hrvatsko zajedništvo koje je povezalo hrvatske ljude iz svih krajeva domovine i iseljeništva, pa i pripadnike drugih naroda, a to je zajedništvo probudilo puno savjesti i slabo učinilo jakim.

„Trideset godina kasnije, što je s našim zajedništvom? Puno se o njemu govori, ali ga rijetko susrećemo, čak i među hrvatskim braniteljima”, dodao je.

Naglasio je kako je vukovarsko zajedništvo, tako potrebno i samomu Vukovaru, sposobno odgovoriti na svaku podjelu.

„Bolno je danas vidjeti bilo koji razdor i napetosti u našemu društvu, proizišle iz neosjetljivosti, iz neodgovornosti u riječima, odlukama, planiranjima i postupcima. Dobro bi bilo da sve što je važno za našu domovinu provjerimo u svjetlu dara, kakav nam je ostavio Vukovar”, poručio je u propovijedi Šaško ocijenivši kako je Vukovar izvana sve ljepši, i takav budi i prorokuje nadu, pokazujući i nudeći sjeme dobra.

„Vukovar sa svojom prošlošću pomaže nam da ne hodimo u tami, nego da imamo svjetlost; pomaže nam da ne zaboravimo što sve možemo, ako živimo istinu o svojoj malenosti”, naglasio je u homiliji svete mise za vukovarske ratne žrtve na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško.

(Hina)

Izvor: https://kamenjar.com/biskup-sasko-dovoljno-je-vidjeti-koje-su-znakovlje-nosili-ljudi-koji-su-vukovar-razarali-a-koje-je-bilo-na-odorama-branitelja-vukovara/

DA SE NE ZABORAVI

17. studenoga polaganje ruža i paljenje svijeća na grobovima poginulih i ubijenih branitelja Vukovara 1991.

Svake godine 17. studenoga Udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke” i Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja organiziraju polaganje ruža i paljenje svijeća na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru.

Udruga Hrvatska majka, u Vinkovcima je prva osnovana 12. listopada 1992. godine; udruga koja je okupljala obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja u Republici Hrvatskoj s ciljem traženja nestalih hrvatskih branitelja.

Udruga “Vukovarske majke” i “Hrvatski feniks” su tiskali knjigu (1996.): “Gdje su naši najmiliji” gdje su navedena imena 2.622 osobe za kojima se traga, te fotografije zarobljenih, nasilno odvedenih. Udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke” još potražuje 932 nestale osobe.

U Zagrebu su pred sjedištem UNPROFOR-a, u Selskoj cesti, majke poginulih i nestalih podigle zid („Zid bola“) od crvenih (nada) i crnih (smrt) cigla da skrenu pozornost bezosjećajnoj međunarodnoj zajednici da je u Hrvatskoj ubijeno i nestalo više od 13.600 hrvatskih građana.

Kršene su sve norme Međunarodnog prava ali međunarodna zajednica nije ništa poduzela, nije kaznila agresora (Srbiju) što je bila dužna napraviti temeljem međunarodnog prava!

U Republici Hrvatskoj je od 1991. godine otkriveno 150 masovnih te više od 1.300 pojedinačnih grobnica u kojima su pronađeni i ekshumirani posmrtni ostaci 5.135 osoba, a završno identificirani te sahranjeni posmrtni ostaci 4.225 žrtava. U Republici Hrvatskoj još uvijek se traga za 1.508 nestalih osoba kao i za posmrtnim ostatcima 414 poginule osobe (ukupno 1.922 nerasvijetljene sudbine). 

Broj poginulih civila u Vukovaru još nije točno utvrđen (nažalost, pitanje je hoće li ikada biti utvrđen); navode se različiti podatci: 1.100 osoba (Davor Marijan), 1.350 (Glavni sanitetski stožer RH). Broj ranjenih civila bio je nešto manji od 2.500. 

Na području Vukovarsko-srijemske županije otkriveno je 56 masovnih i više stotina pojedinačnih grobnica. Pronađeni su i ekshumirani posmrtni ostaci 2.074 žrtve od kojih su završno identificirani i dostojno sahranjeni posmrtni ostaci 1.846 hrvatskih branitelja i civila.

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja još uvijek traga za 1.922 osobe, od kojih je 481 nestala i stradala na području Vukovarsko-srijemske županije. Ključni mehanizam za pronalazak nestalih hrvatskih branitelja i civila jest puna suradnja Republike Srbije u otkrivanju informacija o njihovoj sudbini.

Na Ovčari su nađeni posmrtni ostatci 200 osoba koje su odvedene iz vukovarske bolnice, a za 66 osoba se ne zna gdje su posmrtni ostatci jer Srbija ne želi otkriti što se dogodilo s tim osobama. Također nema podataka o pojedinačnim zločinima koji su se dogodili nakon ulaska JNA i paravojnih postrojbi u vukovarsku bolnicu.

U “Borovo Commercu” je 1991. bio odjel vukovarske ratne bolnice. Kada su JNA i četničke paravojne postrojbe ušle u “Borovo Commerce” na odjelu je bilo 200 (250) ranjenika te oko 1.000 civila. JNA i četnici su ubili 51 osobu u Borovu Naselju, 115 ih odvele u Srbiju, a ostatak (oko 1.000 ljudi) u Dalj gdje su ispitivani, selekcionirani i ubijani. One koje nisu ubili su zatočili u koncentracijske logore, jedan dio zatočenika je deportiran u Hrvatsku, dio je razmijenjen, a nekima se gubi trag.

U „Veleprometu“ je ubijeno 100 osoba, a 700 osoba je odvedeno (i ubijeno) i gubi im se trag!

Branitelji i civili Mitnice su se predali jedinicama JNA, jedan branitelj je ubijen u Srijemskoj Mitrovici. Jedan civil je nestao nakon predaje kod novog groblja, a jedan u Šidu. Ostali su razmijenjeni. Dok su trajali pregovori branitelja s Mitnice, nekoliko branitelja je ubijeno, a nekoliko odvedeno u nepoznatom smjeru i ne zna se njihova sudbina.

Izjava bojnika Ivana Grujića  (Večernji list 4. ožujka. 1996.); Beograd ima identifikacijske medicinske protokole o ubijenima, odnosno pokojnima koje tražimo s područja istočne Slavonije, čak i iz zapadne Slavonije i Banovine. Identificirali su 1.400 osoba, a imaju podatke i o 300 neidentificiranih. Prema Deytonskom sporazumu trebalo je riješiti pitanje odvedenih (nestalih), ali se to nije dogodilo jer Srbija odbija suradnju.

Republika Srbija ne želi dati informacije o sudbini odvedenih (nestalih) branitelja i civila. Također, ni Srbi koji su bili svjedoci odvođenja, maltretiranja i ubijanja Hrvata ne žele kazati gdje su pokopani.

NISU NESTALI, ODVEDENI SU I UBIJENI!

U Vukovarskom Borovu Naselju 2016. godine otkriven je spomenik odvedenima (nestalima za koje se ne zna gdje su, živi ili mrtvi) u Domovinskome ratu. To je mjesto gdje majke, supruge, očevi i djeca nestalih mogu doći, pomoliti se i zapaliti svijeće

Međunarodna zajednica formalno daje podršku, ali osim nekorisnih izjava nije ništa napravila da se rasvijetli sudbina odvedenih (nestalih) osoba i da se zločinci primjereno kazne. Republika Hrvatska (vlast) ne čini dovoljno u potrazi za nestalima.

Izvor: https://croativ.net/da-se-ne-zaboravi-17-studenoga-polaganje-ruza-i-paljenje-svijeca-na-grobovima-poginulih-i-ubijenih-branitelja-vukovara-1991-3675/

VUKOVAR

U 87 dana volja i hrabrost branitelja nadjačale mržnju neprijatelja

Trideset godina otkako je miran barokni grad na obali Dunava pretvoren u ruševinu, a stanovnici izloženi najgorem stradanju, Vukovar je i dalje enigma u mnogočemu, ponajprije u odgovoru na pitanje kako je tako malo ljudi tri mjeseca uspjelo braniti grad od nadmoćne jugoslavenske vojne sile.

JNA je u osvajanje Vukovara poslala više od 30.000 vojnika, 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, a Vukovar je branilo oko 1800 slabo naoružanih hrvatskih branitelja i dragovoljaca. Gotovo puna tri mjeseca, od kraja kolovoza 1991. trajali su siloviti napadi na Vukovar, čija je obrana posustala 18. studenoga, na dan koji se obilježava kao dan kad je taj grad pao u ruke JNA i paravojnih postrojba iako je sam čin ulaska neprijatelja u gradske četvrti trajao nekoliko idućih dana.

Izvor:https://kamenjar.com/vukovar-u-87-dana-volja-i-hrabrost-branitelja-nadjacale-mrznju-neprijatelja/

„Oporuka“ Vukovarske epopeje obvezuje nas

Pred tridesetim spomendanom kraja Vukovarske epopeje prisjetit ćemo se i njezinih protagonista. Osobito onih koji su pali – čije ćemo duše preporučiti Božjem milosrđu vjerujući u „Duha Svetoga, Gospodina i životvorca“ – i onih koje su zločinci učinili „nestalima“, i obitelji žrtava i onih za čije se grobove ne zna.  Njihove muke predat ćemo “Bogu svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji”. 

Oni koji su prije 30 godina svjedočili istinsko domoljublje obvezali su nas da ga i mi svjedočimo danas. Da bi Hrvatska imala budućnost koju su iz opkoljenog grada žudjeli. Da bi hrvatski javni život postao odgovorna i ozbiljna služba narodu i domovini. Da bi bio oslobođen od ’unutarnje okupacije’ onih koji žive u Hrvatskoj, ali im srce kuca za nešto drugo. Za (veliku) Srbiju, ili za (nestalu) Jugoslaviju, ili za Bruxelles, ili za neki drugi strani glavni grad. Da bi bio oslobođen od ’unutarnje okupacije onih koji su zaokupljeni samo svojom borbom za bogatstvo, moć, prestiž, vlast, uspjeh, ugled i slično. 

Istinsko domoljublje bilo je “zaglavni kamen” koji je 1990-ih držao i održao hrvatsku kuću. Pitamo se: Gdje je danas? Hrvatska kuća pred našim se očima urušava. Materijalno i duhovno. Politički i gospodarski. Demografski i socijalno. „Demokratski“ i „koronokratski“. 

Domaći i strani „arhitekti“ uvjeravaju nas da nije istina ono što vidimo, čujemo, čitamo i osjećamo; da je Hrvatska slobodna i nezavisna, da živimo u pravom demokratskom i gospodarski uspješnom sustavu koji je socijalno pravedan i u kojem se poštuje vladavina zakona. A znamo da nije sve ni blizu onomu u što nas medijskom propagandom uvjeravaju. Što nam je u takvim okolnostima činiti?

Više od svega, treba čuvati i obnavaljati temelje i nosive zidove. Temelji i nosivi zidovi hrvatske kuće jesu svijest, zemlja, oltari, grobovi, običaji, tradicije, znamenja identiteta. Sve ono što su naši predci ljubili prije nas. Iskorijenjeni modernisti ili nama protivni protagonisti uvjeravaju nas da je sve to izlizano, istrošeno i prevladano. Žele domovinu bez prošlosti (osim one crvene) i bez odanosti njoj i na razne ju načinu preziru, nanose joj štetu ili ju mrze i kleveću.

Protagonisti Vukovarske epopeje imali su pred očima ideju o domovini kojoj pripadaju, koju razumiju, s kojom suosjećaju i i čije žalosti i radosti proživljavaju. Njihova ljubav nije kalkulirala ni prenemagala se, nije izbjegavala ni trud ni žrtvu. Istinsko priznanje koje im možemo odavati nisu samo formalne komemoracije, već ponajviše „oduživanje“. U smislu da domovina u sebi raste i napreduje, da svi koji ju vole i cijene mognu uživati u plodovima njezina napretka, sigurnosti, pravde, mira i blagostanja. I svijesti o sebi jučer, danas i sutra. A za to je nužna i promjena načina razmišljanja. I doraslost današnjim okolnostima. 

Hoćemo nešto novo i bolje zato što, s pravom, nismo zadovoljni današnjim stanjem. Ali toga novoga i boljega ne će biti bez ljudi koji će nove vrijednosti unositi u stare, najprije u sebi. Koji će u ono što je umrlo i opustjelo unositi novu snagu, životnost i radost. Obnavljati nam je i učvršćivati svoju hrvatsku kuću. Nezadovoljstva nas trebaju poticati, ali ne na kuknjavu ili ogorčenost, nego na izgradnju i slogu. U duhu u kojem su se onako odlučno i domišljato borili, u otporu i opstanku ustrajavali, pa i požrtvovno ginuli, protagonisti Vukovarske epopeje. 

Zato pred ovaj spomendan govorimo i o njezinoj „oporuci“. Ona nas obvezuje.

Izvor: https://hrvatskonebo.org/2021/11/17/oporuka-vukovarske-epopeje-obvezuje-nas/

Zločin u Škabrnji: Evi Šegarić ubijeni su muž, 3 sina i još 8 članova obitelji

Zločin u Škabrnji jedan je od najmasovnijih zločina počinjenih tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku. Škabrnja je selo i općina u zadarskom zaleđu, u središtu Ravnih Kotara, 15-ak kilometara udaljeno od Zadra. Okupirana je 18. studenog 1991. Ušavši u selo, srpske su paravojne postrojbe, potpomognute JNA pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, počinili masakr nad braniteljima i civilima, a selo u potpunosti razrušili. Ukupno je ubijeno 48 civila i 15 branitelja.

U tom kontekstu treba podsjetiti na činjenicu da svako odgađanje istraživanja zločina smanjuje priliku da se utvrde sve okolnosti i kazne svi odgovorni. Jer, živućih svjedoka sve je manje. Škabrnjanki Evi Šegarić, u masakru koji je vodila JNA ubijeni su muž i tri sina. U II svjetskom ratu ubijena su joj 2 brata. Njezino svjedočanstvo srećom je ostalo zapisano, no ona ga nije mogla iznijeti pred pravosudnim institucijama. Naime, DORH je pokrenuo istragu o smrti članova njezine obitelji – tek nakon što je umrla, 2017. godine.

Do danas je za zločin u Škabrnji osuđena jedna osoba: medicinska sestra Zorana Banić.

Podsjetimo, zapovjedniku JNA Ratku Mladiću, koji snosi odgovornost za organizaciju masakra, u Haagu je tek prije godinu dana, netom prije zatvaranja Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u Jugoslaviji, izrečena nepravomoćna presuda, ali ne za Škabrnju. Mladić je osuđen na doživotni zatvor samo za zločine počinjene u BiH 1992.-1995. s vrhuncem u Srebrenici, dok se zločini u Hrvatskoj, uključujući i Škabrnju, u optužnici i presudi uopće ne spominju. Hrvatsko pravosuđe Mladića je u odsutnosti osudilo na 20 godina zatvora.

Prije 2 godine PU Zadarska objavila je da je identificiran jedan od krvnika koji je sudjelovao u masakru u Škabrnji 1991. Riječ je o Zoranu Tadiću iz Loznice u Srbiji koji od 1992. živi u australskom Sydneyju.

Prijava protiv krvnika Tadića – tek sada?

“Kazneno djelo počinjeno je na način da je tada 32-godišnjak dana 18.11.1991. godine kao zapovjednik tzv. „Dobrovoljačkog voda“ sastavljenog najvećim dijelom od dobrovoljaca iz Srbije i BIH, zajedno sa drugim srpskim paravojnim postrojbama i postrojbama bivše „JNA“, s početkom u 07,30 sati iz pravca mjesta Zemunik Gornji zapovijedajući sa svojim vodom započeo napad na mjesto Škabrnja u kojem je živjelo isključivo hrvatsko stanovništvo pri čemu je nakon slomljenog otpora branitelja sela i masovnog topničkog uništavanja stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata, među prvima u pratnji tenkova i oklopnih transportera oko 11,30 sati ušao u zapadni dio Škabrnje zvani Ambar i dalje prema centru sela.

Sumnjiči ga se kako tom prilikom je sudjelovao u nasilnom izvlačenju iz skloništa civilnog stanovništva, pretežno žena, djece i osoba starije dobi, koji za njih nisu predstavljali nikakvu opasnost. Pri tom su im prijetili vatrenim oružjem, vrijeđali ih i fizički zlostavljali, a kojom prilikom su iz neposredne blizine, pretežno hicima iz vatrenog oružja u vitalne dijelove tijela: glavu, vrat i prsa, ubili trideset (30) civilnih osoba u dobi od 23 do 88 godina.

Uz ubijene civilne osobe upotrebom vatrenog oružja iz neposredne blizine, hicima u vitalne dijelove tijela: glavu, vrat i prsa, upotrebom hladnog oružja te udarcima tupo-tvrdim predmetima ubijeno je trinaest (13) branitelja sela, pripadnika ZNG-a, Samostalnog bataljuna Škabrnja, koji su prethodno prestali sa pružanjem otpora ili su bili zarobljeni, pri čemu su prije ubojstva fizički zlostavljani i mučeni.” – stoji u priopćenju PU Zadarske, koja navodi kako je optuženi Tadić, prema saznanjima, živi u Australiji.

Izvor: https://frendica.online/2021/11/17/zlocin-u-skabrnji-evi-segaric-ubijeni-su-muz-3-sina-i-jos-8-clanova-obitelji/

PROSLAVA 30. GODIŠNJICE OSNUTKA ZAJEDNICE

- ODGAĐA SE

Dragi članovi Zajednice,

s osobitom Vas radošću pozivamo na obilježavanje 30. godišnjice postojanja Zajednice i čašćenje njezinog nebeskog zaštitnika, sv. Mihovila arkanđela. Program obilježavanja je slijedeći:

1. U petak 19. studenoga 2021. s početkom u 12 sati održat će Simpozij na temu:

»Demografski položaj Hrvata istočne Hercegovine – povijest i perspektive«.

Pozvani učesnici su: mr. don Ante Luburić, dr.sc. Domagoj Vidović, prof. Josip Jurčević, doc. dr.sc. Stjepan Šterc, prof. dr.sc. Marinko Marić, prof. Tado Jurić, admiral Davor Domazet-Lošo, dr.sc. Jakša Raguž, prof. Anton Šarac, dr. Jure Burić, prof. Stjepan Šešelj i drugi.

2. Istoga dana u 19 sati uslijedit će promocija knjige »Stolačko kulturno proljeće«.

  Promotori knjige su: prof. dr.sc. Marinko Marić i dr.sc. Domagoj Vidović

3. U subotu 20. studenoga 2021. u 17 sati održat će se promocija knjige o nevesinjskoj župi: »I rod vaš da ostane«.

       Promotori knjige su: mr. don Ante Luburić, autor Anton Šarac, dr.sc. Domagoj Vidović i prof. dr.sc. Marinko Marić.

4. Istoga dana u 19 sati slavit će se svečano euharistijsko slavlje koje predvodi mr. don Ante Luburić, biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju.

5. Od 20 sati slijedi svečana večera uz zahvale i druženje članova.

Svi događaji održavaju se u prostorima crkve Sveta Mati Slobode na Jarunu, Zagreb.

Radujemo se Vašem odazivu na navedene događaje kako bi zajedno svečano proslavili ovogodišnji blagdan našeg nebeskog zaštitnika svetog Mihovila arkanđela i obilježili 30. godišnjicu osnutka Zajednice.

S osobitim poštovanjem,

Branko Mustapić

Predsjednik Zajednice Hrvata istočne Hercegovine

INFORMACIJE VEZANE UZ VEČERU:

Cijena večere iznosi 150 kuna. Uplatu možete izvršiti na slijedeće načine:

1. putem internet bankarstva skeniranjem koda s uplatnice,

2. uplatom na žiro račun Zajednice IBAN: HR1723400091110093143, u bilo kojoj poslovnici banke, pošte ili FINE,

3. kupnjom ulaznice kod: g. Željka Katića, g. Ivice Goluže, g. Vicka Perića ili g. Dražena Raguža.

Molimo Vas da uplatu izvršite do 12. studenoga 2021. zbog planiranja i ograničenog broja mjesta.

OPROŠTAJ OD KNJIŽEVNOG GENIJA ANĐELKA VULETIĆA

U osamdeset i devetoj godini života u Zagrebu preminuo je pjesnik i književnik Anđelko Vuletić. Anđelko Vuletić, rođen je 9. srpnja 1933. u zaseoku Zagorac, selo Trebimlja, općina Ravno, a preminuo je 21. listopada u Zagrebu. Pučku školu završio je u Trebimlji, a svih osam razreda realne gimnazije u Trebinju. Nakon toga u Sarajevu upisuje Filozofski fakultet (1953.), gdje biva uhićen i zatvoren. Nakon izlaska iz zatvora, nastavlja studirati u Skoplju, a studij završava u Beogradu (1958.). Početak Domovinskog rata Vuletić dočekuje u Sarajevu, iz kojega uspijeva pobjeći 1993. i kao izbjeglica nastanjuje se u Zagrebu. Za svoj književni rad Anđelko Vuletić dobio je više nagrada i društvenih priznanja. Na Sarajevskim danima poezije dobio je Zlatni lovorov vijenac za najbolju pjesmu. Još kao student nagrađen je za roman Gorko sunce na anonimnom natječaju za suvremeni jugoslavenski roman. Djela su mu prevođena na francuski, engleski, njemački, poljski, češki, talijanski, mađarski… Punih 30 godina hrvatska književna kritika uglavnom je prešućivala Vuletićev književni rad, a za to vrijeme u Francuskoj je bio slavljen i hvaljen kao veliki pjesnik.

Posljednji ispraćaj hrvatskog književnog genija odvio se na zagrebačkom groblju Šestine u ponedjeljak 25. listopada 2021. Prenosimo govor g. Mile Pešorde koji se oprostio od Anđelka u ime Društva hrvatskih književnika. 

Dragi Anđelko, prijatelju, veliki hrvatski književniče!*

         Danas se opraštamo s Tobom, na groblju u Šestinama, tu gdje počiva znameniti slobodarski velikan Ante Starčević» dobrotvor i učitelj duše naše« (AG Matoš). Šestinsko je posvećeno mjesto izabrao Otac Domovine, junak i velikan, (kojega su toliki izdali, za života, ali i poslije njegove smrti) s dubokom vjerom da upravo ovdje najsnažnije kuca srce hrvatstva. Svojim si slobodnim izborom starčevićevskih Šestina, u čijim hrastovima šumori i govor Zrinskih, ovdje pokraj narodnoga proroka i barda »najlucidnije naše glave koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću« (M.Krleža, 1933.), pokazao da tu želiš pronaći mir i utočište, takovim svojim izborom izričući snažnu poruku rodu i narodu. »Navik on živi ki zgine pošteno«, slavna je poruka koju naš narod pamti. 

        Od danas, od ovoga tužnoga dana, ovdje počivaš i Ti, znameniti hrvatski pjesnik, romanopisac, ponositi sin Hercegovine, koji si pri kraju svoga životnoga vijeka gotovo zanijemio od boli nad svojevrstnom izdajom i prodajom jedne jedine domovine za koju si živio i stvarao.

Tvoje se GORKO SUNCE, objavljeno u Sarajevu g.1958., s pravom  smatra »početkom razvitka moderne hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini nakon II.svjetskog rata« (Ž.Grahovac)

     A baš u tom razdoblju bio si progonjen, dvaput si bio iza tamničkih rešetaka, godine 1957. i godine 1968.

     Unatoč tome nastavio si pisati i djelovati suvereno i profetski. Duhovno srodni, upoznali smo se u Sarajevu, odakle smo već g.1969. krenuli na jug, zajedno s još nekoliko pjesnika, na knjigočašće u narod svoj, u Hercegovinu, u duhu hrvatskoproljećarskoga preporodnoga gibanja. Iz toga su niknuli prvi »Šimićevi susreti« g.1970. i Sarajevska deklaracija o hrvatsko jeziku 28. siječnja 1971.s narodnim zahtijevanjima o slobodi, istinskoj demokraciji, jednakopravnosti, nacionalnoj i kulturnoj suverenosti.

       Povijesnih godina 90-ih aktivno si se uključio u demokratski tijek preobrazbe društva i stvaranje prostora slobode. A u tim danima, u listopadu 1991., srbsko-ratnički tenkovski napad sravnio je sa zemljom hrvatsku općinu Ravno, kuću Tvoga otca i majke, Tvoj rodni dom, gdje si se rodio g. 1933, i crkvu, u kojoj si bio kršten.

Tebi su srušili rodnu kuću, a ti si ostavio potomstvu svoju poruku i životni CREDO, testament sliven u pjesmu 

MOLITVENIK MOJE MAJKE:

…Kad gori kuća moga oca i moje majke, ja možda
mogu biti
na nekom dalekom rtu dobre nade, tako
da do mene ne dopire miris paljevine, ali –
u crno zgarište zauvijek liježe,
kao u kolijevku,
i moj prvi plač, i moj prvi korak, i moj prvi crtež u pepelu,
i moja prva dječja maštarija, i prva pšenična vlat
sa svijećama za božićno slavlje,
i prva materinska riječ – taj temelj na kome je počivala
cijela zgrada, taj krov nad glavom, to nebo
s oblacima od uspavanki, s oblacima od bajki,
kad gori kuća…
Kad gori moja kuća, kao da gori i moja prva pričest i
crkveni toranj
i angelus i duša moja moje duše, i s njom
i molitvenik moje majke, i dan sastanka, i dan pozdrava.

A u tim sudbonosnim danima, godine 1993., na Tebe i Tvoj dom u Sarajevu udarili su takozvani mudžahedini. Njihova poruka nasilja i mržnje za posljedicu je imala Tvoj konačni bijeg iz Sarajeva. 

Došao si u Zagreb i tu ostao.

       Posljednji put smo se vidjeli u Tvome zagrebačkom stanu, među tvojim najbližnjima, koji su Te s bezgraničnom ljubavlju i pažnjom njegovali; sinovljeva skrb puna topline  i nježna privrženost i uznosita vjera supruge na čas su me bili ohrabrili u nadi da ćeš se oporaviti i ustati s bolestničke postelje i krenuti u šetnju u prirodu, na svoj omiljeni susret sa stablima i korijenjem, u zagrljaj šume maksimirske, koja, makar raskošna i šumorna, ipak nije poput one na Trebeviću, gdje si bio skupio toliko čudesnoga korijenja da je izložba koju si potom priredio bila kulturnim događajem u predkaradžićevskome Sarajevu. Svi žalujemo, jer nije se dogodilo čudo ozdravljenja, a naša se sestra smrt neumoljivo pobrinula blago Te povesti na zelene Gospodnje poljane tamo daleko u bližu blizinu blistavih sestrica zvijezda.

        Sada kada si toliko nijem koliko i zemlja koja Te je primila u svoje krilo,  iz njezinih nam dubljina pristiže Tvoj glas koji pjeva o čempresu u zavičaju, o tajnoj večeri i velikoj izdaji, o tome da »gdje će kamen pasti gdje će kamen rasti to ti pitaj sudbu to ti pitaj vlasti«, o kraljici puteva, koja nas uvodi u otajstvo svete zemlje Hercegovine, u kojoj

»…bijeli se grab i crni se smreka i urliče vuk i sikće otrovnica i zuji pčela na bagremovom i zanovetnom svijetu i topi se stijena pod suncem i huči Neretva i šumi Trebišnjica i žedni hrašće i gori nebo i miruju kosti mongolskih i tatarskih hercega i pjevuše nekropole patarena i bogumila i šušti ječam i povija se raž i dimi se i plamti lišće duhana i sije sjeme kukute i ninaju se čašice divljeg makovog cvijeta i sjaju jasenja i viju se loze vinove.«

     Pokoj Tebi, vrli pjesniče čuvaru vatre našega lipoga jazika, jer si svojim pjesmama i romanima, govorom i razgovorom s ljudima, na najbolji mogući način pridonosio ozračju povjerenja i slobode i ljubavi za umjetnost i književnu riječ. 

     Mirno počivaj, prijatelju, jer Bog je pravedan, a tvoja je pjesnička riječ jamstvom da je vječno živ i neosvojiv naš tisućljetni i samosvojni jezik hrvatski. Otišao si od svojih najmilijih, napustio Prelijepu Našu, ali si rodu i narodu i cijelomu svijetu ostavio svoje bogato, raznovrstno, slojevito i moderno književno djelo: pjesme, priče, romane, drame, pedesetak knjiga, koje čekaju svoje nove čitatelje.

    Oplemenjeni Tvojom pjesmom, zavjetom vjernosti materinskomu jeziku i toplini domaćega ognja i duha molitve, slušamo, pjesniče, Tvoj zvonki glas ljubavi prema svemu stvorenju, obuzeti spoznajom da je hrvatska književnost u šumi svojih visokih stabala sada izgubila vitak čempres, istinskoga klasika. Neka nam zato svima u trajnom i živom sjećanju ostane Pjesnik, koji je – unatoč svim proživljenim strahovima i zlostavljanjima, prešućivanjima i grubim zlotvornim napadajima – nad tajnovitom križaljkom za čitanje sudbina ustrajno sanjario slobodu, izpisivao nadu. S tim je snom u srcu i napustio ovaj svijet naš Anđelko.  Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! Requiescat in pace – počivao u miru!

U ime Društva hrvatskih književnika i predsjednika Zlatka Krilića, i osobno, izražavam iskrenu sućut svima ožalošćenima: sinu i supruzi pokojnoga Anđelka Vuletića, njegovoj braći i svim njegovim rođacima i prijateljima, gradovima, selima i mjestima u kojima je živio i stvarao, a nadasve njegovu rodnom hercegovačkom kraju i općini Ravno. 

„Ima jedan san nad svim našim

snovima:

da budemo prvi korakom a posljednji riječju.

Da kažemo i da opet kažemo

da pjevamo, i da opet

zapjevamo …“

Neka Tvoja pjesma, dragi Anđelko, pjeva u našim srcima i svim budućim naraštajima!

Mile Pešorda

Preuzeto s: https://hrvatskonebo.org/2021/10/27/mile-pesorda-dragi-andelko-prijatelju-veliki-hrvatski-knjizevnice/

KOMUNISTIČKI TEROR I MUČENIŠTVO CRKVE -

DJELOVANJE UDBE PROTIV CRKVE U HRVATSKOJ 1945.-1991.

Dana 26. listopada 2021. u 19 sati u prostorima Hvidre Zagreb, održana je promocija knjige profesora Josipa Jurčevića: „Komunistički teror I mučeništvo Crkve – djelovanje Udbe protiv Crkve u Hrvatskoj 1945. – 1991.“ Promociji knjige prisustvovali su članovi i prijatelji Zajednice. 

Moderator promocije bio je Predsjednik Zajednice, a knjigu je predstavio autor osobno. Nakon predstavljanja uslijedilo je vrijeme za pitanja sudionika autoru knjige.

Zahvaljujemo profesoru Josipu Jurčeviću na vremenu za predstavljanje knjige.