Molitva Sv. Mihovilu


Mihovil

Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju protiv pakosti, u zasjedama đavolskim budi nam zaklon. Ponizno molimo neka mu zapovjedi Svemogući Bog:
Ti vojvodo vojske nebeske Sotonu i druge zle duhove koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću u pakao strovali. Amen! (Papa Lav XIII.)

Izdvojeno

 

 

 

VIJESTI IZ STAROGA KRAJA PDF Ispis E-mail

ARHEOLOŠKO OTKRIĆE KOD RAVNOG Pronađena reljefna ploča iz 9. stoljeća

Na lokalitetu Crkvina u Zavali, u općtini Ravno, otkriveno je veliko arheološko otkriće, kamena reljefna ploča oltarne pregrade na nalazištu ostataka Crkve svetog Petra iz 9. stoljeća. Arheološki lokalitet Crkvine nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine.

Otkriće kamene reljefne oltarne pregrade, iznenenadilo je i arheologe. Ploča je pronađena slučajno, prilikom konzervacije nalazišta, koje se smatralo istraženim lokalitetom.

“Iznenadili smo se jer smo našli jednu od rijetkih ploča oltarne pregrade, koja je nekad bila uzidana u romaničku crkvu. Ispostavilo se da je najstarija crkva iz 9. stoljeća, vrijeme romanike. Moram istaknuti da je ova tropasidalna crkva, romanička crkva jedinstvena u Bosni i Hercegovini. Osim ovdje, imaju još dvije u Hrvatskoj”, ističe Snježana Vasilj, arheologinja.

Lokalitet Crkvine je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovaj arheološki lokalitet je prepoznatljiv po ostacima dviju crkava svetog Petra i svete Petke, te nekoropoli stećaka. Kroz povijest, na tom lokalitetu sagrađeno je pet crkvi. Do tih saznanja došao je arheološki tim s Mostraskog sveučilišta, nakon revizije istraživanja provedenih 1957. Godine.

“Istraživanja su obuhvatila dvije crkve, a kad smo završili istraživanja onda se ispostavilo da je pet crkvi. Veliki je posao s 42 istražena groba, što u crkvenim grobovima, što oko njih”, ističe Vasilj za BHRT.

Crkvine se nalaze u blizini špilje Vjetrenice i manastira u Zavali. Nakon konzervacije, na lokalitetu je predviđena izgradnja muzeja.

Izvor: https://www.hercegovina.info/vijesti/bih/arheolosko-otkrice-kod-ravnog-pronadjena-reljefna-ploca-iz-9-stoljeca/189554/

 

 

 

 

 

 

Kako javlja Čapljinski portal: Neum će prije početka sezone biti povezan modernom prometnicom s ostatkom zemlje

 

Do potpunog završetka moderne prometnice od Stoca do Neuma ostalo je još nepunih 10 kilometara koji se grade punom parom i konačno će povezati našu zemlju s jedinim bh. gradom na jadranskoj obali prije početka ljetne turističke sezone.

Kako nam je kazano iz JP Ceste Federacije BiH, radovi na izgradnji magistralne ceste M-17.3 Neum – Stolac izvode se u skladu s planiranom dinamikom i kompletna dionica u dužini 36,5 kilometara će biti u funkciji u lipnju 2022 godine.

“Trenutno se izvode radovi na poddionici Hutovo – Cerovica dužine pet kilometara (LOT 5) i poddionici Cerovica – Stolovi dužine 4,95 kilometara (LOT 6), koji su započeli u listopadu 2020. godine, a rok za završetak je juni 2022. godine“, pojasnili su nam iz JP Ceste FBiH.

Time će se kako ističu zavšiti kompletna moderna prometnica koja je od izuzetnog strateškog značaja.

Vrijednost ugovorenih radova je kako navode 20.757.385 KM, dok će cjelokupan projekt izgradnje magistralne ceste M-17.3 Neum – Stolac će biti utrošeno 88.965.690 KM i time će se riješiti problem prometne povezanosti obale Jadranskog mora i područja Neuma s ostatkom HNŽ, a time i cijele BiH, te pozitivno utjecati na konkurentnost gospodarstva Neuma i Stoca.

Naglašavaju da su radovi podijeljeni u sedam lotova i da ih je pet već završeno.

Radovi na dionici Stari Neum – Broćanac koji obuhvaćaju LOT 1 i LOT 2 u dužini 12 kilometara su završeni u roku od 10 mjeseci.

Ugovorena vrijednost radova koji su počeli u veljači 2018. godine za LOT 1 su, kako navode 6.027.207 KM podrazumijevali asfaltiranje dionice ceste Stari Neum – Babin Do, dužine 5,3 kilometra izgradnju dionice ceste Babin Do – Oštrovac, dužine 1,7 kilometara , izgradnju tunela Oštrovac u dužini od 190 metara i potputnjaka Oskrušnica, dužine 10 metara. Izvođač radova bio je INTEGRAL INŽINJERING a.d. Laktaši.

Na LOT 2 koji obuhvata dionica Oštrovac – Broćanac dužine 5 kilometara, izvođeni su radovi trase ceste i tri potputnjaka dimenzija 3,5 sa 5 metara. Izvođači radova su bili JV u sastavu HP INVESTIG d.o.o. Mostar i PUTOVI d.o.o. Grude s ugovorenom vrijednosti radova od 5.924.253 KM i rokom izvođenja, koji je bio 10 mjeseci.

Završeni su i radovi na LOT 3 koji obuhvata dionicu Broćanac – Prapratnica dužine tri kilometra, uključujući i radove na raskrsnicama Babin Do i Oskrušnica, a radove s ugovorenom vrijednosti od 10.309.959 KM izveo je STRABAG AG Austrija.

 

Radovi na LOT 4, poddionica Prapratnica – Hutovo dužine 2,7 kilometara uključujući i tunel Žaba dug 975 metara, koji su započeli u listopadu 2018. godine s rokom od 24 mjeseca također u uspješno završeni i Tehnički prijem radova je već okončan. Radove vrijedne 23.730.888 KM izvodili su JV EURO-ASFALT d.o.o. Sarajevo & HP INVESTING d.o.o. Mostar.

Završen je i LOT 7 koji obuhvaća radove na poddionici Stolovi – Drenovac, dužine 8,95 kilometara vrijedne 17.537.167 KM u izvođenju JV HP INVESTING d.o.o. Mostar, EURO-ASFALT d.o.o Sarajevo & PUTOVI d.o.o. Grude, te su u tijeku pripreme za tehnički prijem radova.

Nadzor na izgradnji cjelokupne dionice ceste Neum – Stolac, od Starog Neuma do Drenovca u vrijednosti od 4.678.827 KM vrši JV u sastavu IC consulenten, AIK Inžinjering i Nievelt.

Sredstva za izgradnju ove ceste dio su programa izgradnje i modernizacije magistralnih cesta u FBiH u vrijednosti od 173 milijuna KM.

Riječ je o kreditnim sredstvima Svjetske banke, Europske banke za obnovu i razvoju (EBRD) i Europske investicijske banke (EIB).

 

 

Hutovski grad – zapušteni nacionalni spomenik – svjedok burne povijesti Hercegovine

 

Hutovski grad, ili u stručnoj literaturi Hutovska tvrđava, nacionalni je spomenik koji se nalazi na području općine Neum.

Nalazi se uskoj cesti iz Hutova prema Neumu, podno planine Žabe, zapadno na brdu od Hutova. Smješten je na strateškom mjestu, na vrhu prijelaza.

Kroz njega je prolazio Veliki put ili Put soli iz Stona u kojem i dan-danas postoji solana, kojim je prošla i bosanska kraljica Katarina (kći hercega Stjepana Kosače i žena Stjepana Tomaša Kotromanića) 1463. godine kada je pred Turcima morala napustiti Bosnu i otići u izgnanstvo u Ston, pa u Rim.

Ponegdje se naziva i Hadžibegov grad u spomen na zadnjeg gospodara ovog grada Hadžibega Rizvanbegovića, no taj je naziv netočan.

Grad iz rimskih vremena

Grad datira iz rimskih vremena. Znanstvenici pretpostavljaju da je ovdje u rimsko doba vjerojatno bila neka rimska stražarnica koja je nadzirala cestu kroz Hutovo. Vjerojatno je poslije na istom mjestu u srednjem vijeku kakva manja kula koja je imala kakvu-takvu funkciju.

Na važnosti je dobila u mletačko-turskim ratovima, a u mirnodopsko vrijeme bila je važna kao mjesto prijama karavana.

Prema tradiciji, gradnja hutovske tvrđave je u svezi s Mlečanima. Nakon što su grad zauzeli Osmanlije, utvrđeni grad dodatno je utvrđen. Hadži-beg ga je temeljito dogradio i obnovio. Dodao je neke stambene objekte u obliku kule, dok je u podnožju sjeverozapadne kule uredio tamnicu.

Osmanlije su ga opremili s tri topa i postavili u njega posadu vojnu posadu od 70 vojnika. Zadnji je gospodar Hutova bio Hadžibeg Rizvanbegović, brat Ali-age Rizvanbegovića. U njihovom međusobnom ratu poginuo je Hadžibeg 1832. godine (po nekim tvrdnjama 1830.). Iste je godine ukinuta Hutovska kapetanija.

Smrću Hadži-bega tvrđava je izgubila na važnosti, ali su Turci u njoj i dalje držali posadu.Tvrđava je stajala nauzgor sve hercegovačkoga ustanka protiv osmanske vladavine 1875. godine. Tada su ga ustanici dobro oštetili i zapalili.

Po izbijanju ustanka, osmanska je vojska zaposjela utvrdu, a uskoro su zaredali ustanički napadi na nju. Ustanike je vodio don Ivan Musić, a u jednom od napada na grad je bačena vatra te je izgorjelo sve što je bilo od drveta. Tijekom ustanka grad je napušten.

Zemaljski muzej u Sarajevu 1969. počeo je s obnovom ovog lokaliteta, a Hutovski grad predložen je za tada upis u nacionalne spomenike BiH. Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na sjednici održanoj od 4. do 10. svibnja 2004, povijesno područje – Hutovski grad u Hutovu proglašeno je nacionalnim spomenikom.

Arhitektura

Kada je u pitanju arhitektura ovoga grada, on je sazidan je u obliku nepravilna višekuta (u osnovi peterokuta). Na svakom je uglu kula (ukupno devet, od čega osam različite osnovice).

Pod svakom je kulom u podzemnom dijelu mala prostorijica s prozorčićem u kojoj čovjek jedva može stati i to samo u uspravnom položaju, zbog čega se pretpostavlja da se vjerojatno radi o samicama. Zidine su tvrde i visoke. Unutar grada je prostrana zaravan.

Grad se u osnovi pruža u pravcu istok-zapad. Dužine je oko 70 m, a širine od oko 50 m na istočnom dijelu do 30 m na zapadnom dijelu. Bedemi su izgrađeni tako da se mogao braniti svaki djelić grada vatrenim oružjem.

Sedam kula je djelomice, a dvije u potpunosti izbačene iz platna bedema. Jugoistočna, jugozapadna i zapadna kula (ima tamnicu) su masivne dvorazinske građevine, okrugla tlocrta, s puškarnicama na oba nivoa.

 

Kule četverokutna tlocrta su ulazna kula, kula na lomu između sjevernog i zapadnog zida, sjeverozapadna kula i izbačena kula u sredini istočnog bedema. Glavni ulaz je bio s južne strane, zbog čega je ondje bila još jedna kula, poluizbačena položaja, koja je s vanjske strane zidina bila polukružna, a s unutarnje ravna.

 

Prozora i dovratnika bilo je malo i svi su bili od monolitnih kamenih greda. Uz istočni bedem nekad je bio niz od sedam prostorija, između kojih je bila hodna linija osim na SZ kutu. Mnoge od puškarnica imale su kamene poklopce koje su ih skrivale s vanjske strane. Istočne zidine imale su pet manjih prizemnih prostorija i dvije na kat, s ulazom iz dvorišta ili kroz druge prostorije, a unutar njih niše.

Pretpostavlja se da je ondje živjela posada. Sjeverni kraj tog niza završava malim četverokutnim prostorom na kojem su bila četiri visoka i uska tornja kojima do danas nije ustanovljena svrha.

Glavni ulaz bio je na južnom zidu. Ulazilo se kroz četverokutnu kapi kulu. Vanjski je ulaz bio na zapadnom zidu, a unutarnji ulaz, polukružna svoda, u platnu južnog bedema. Sporedni ulaz bio je nasuprot glavnom ulazu, na sjevernom zidu.

Obrambeni sustav pojačavao je jarak koji je još početkom 20. stoljeća bio vidljiv kod južnog i zapadnog zida.

Vodoopskrba je riješena tako što je unutar grada bio jedan bunar koji se nalazio u sjeveroistočnom kutu te jedna cisterna jugozapadno od glavne kule, a jedna cisterna bila je izvan zidina. Cisterne su slične građe kao one u Stjepangradu u Blagaju na Buni.

U središtu tvrđave je velika kružna dvokatna kula. Središnja je kula dobro utvrđena, čvrsto ozidana. Vrlo je slična Kuli Norinskoj blizu Metkovića.

Na raznim mjestima u gradu nalazile su se kamene ploče visine 1-0,5 m, širine oko pola metra i četvrt metra debele, na kojima su bila uklesana neka od imena za Alaha: Muktedir=Svemogući, Mu’in=koji pomaže u svakoj prilici, Ehad=Jedini, Fettah=Pobjednik, Hafiz=Svedržitelj, Baki=Vječnii Ja Baki ve Kadim=O Vječni, i Jedini (ploča sadrži hidžretsku godinu 1221. godina (1806.) te ploča s natpisom Džumazi 1211=1796. godina.

Dio ploča otpao je potkraj 19. stoljeća, a ostatak u 20. stoljeću. Sačuvane ploče prenesene su u Lapidarij uz Zavičajnu kuću u Hutovu.

 

 

Danas izolirano Hutovo bilo je povezano izravnom linijom s Bečom i brojilo 800 učenika

 

Vjerojatno biste teško povjerovali da se iz Hutova u neumskom zaleđu ne tako davno vlakom moglo doći čak do Beča.

I to izravnom linijom – u Hutovu ste mogli kupiti kartu na relaciji Hutovo-Beč!

A to nije bilo tako davno, kako nam potvrđuju sami mještani ovog naselja koje smo ovog toplog prosinačkog dana sreli u šetnji svojim mjestom.

Sedamdesetih godina izravnom linijom od Hutova do Beča

”Godine 1970., dakle prije 50 godina, mogli ste ovdje kupit kartu za Beč i ćirom otputovati u centar Europe”, govore nam mještani Hutova.

Ovo vrijeme pamte i danas spominju kao najbolje vrijeme u povijesti svog mjesta.

”Dok je bilo ćire, bilo je i života. Kad je ukinut ćiro – sve je krenulo nizbrdo. Prvi ćiro prošao je ovuda 1901. godine, a povezivao je Mostar sa Dubrovnikom i Konavlima. Tad se putovalo, trgovalo, vozilo, a kako je Hutovo bilo uz prugu, bilo je živo, bilo je svega”, kažu mještani za Čapljinski portal.

Ukidanje pruge odnijelo normalan život

Uskotračna pruga ukinuta je 1976. godine, a njeno ukidanje odnijelo je u povijest i ćiru s ovih prostora. Život, kakav su tada poznavali mještani Hutova, okrenuo se naopako preko noći.

”Iz svake obitelji je najmanje jedno radilo na željeznici, i obični radnik mogao je zaraditi više nego prosvjetni djelatnik. Ljudi iz Hutova nisu imali potrebu ići vani na rad. Ali kad je ukinuta uskotračna pruga, sve je palo u vodu i iseljavanje je krenulo korak po korak, da bi došli do današnje situacije u kojoj je samo pitanje godine kada će iz ovog mjesta otići i zadnji stanovnik”, govore nam mještani u lokalnoj gostionici.

Najstariji nam pričaju da je župa Hutovo, kada je osnovana, imala 375 župljana, a susjedno selo Glumina pet više. Danas Glumina ima svega par stanovnika, a Hutovo manje od 100.

Sa 800 na manje od 10 učenika

Četrdesetih godina prošlog stoljeća Hutovo je imalo status općine, a Neum, kojemu sada pripada, tada kao općina nije ni postojao. Četverogodišnju školu tih četrdesetih godina pohađalo je u Hutovu 80 učenika.

Sedamdesetih godina broj učenika se penje na 350, a najstariji tvrde kako je brojka učenika jedne godine prešla i osamsto. Danas ih nema ni 10, odnosno ni jedan posto od tog broja!

Da je ovo mjesto bilo i gospodarski uspješno i imalo potencijal govori i činjenica, kako su nam rekli mještani, da je u zlatno doba ovog naselja postojalo više trgovina mješovite robe, ambulanta, četiri gostionice, poljoprivredna apoteka, veterinarska stanica te zadruga za otkup duhana, puževa i kadulje… Sedamdesetih godina postojala je čak i pilićara te pogon za proizvodnju plastičnih čamaca. Danas od toga, osim jedne jedine gostionice, nema ništa!

Prometna izoliranost zapečatila sudbinu mjesta

Hutovo je zadesila sudbina mnogobrojnih naselja u Hercegovini koja su ostala prometno izolorana nakon ukidanja pruge.

Stanovništvo je, trbuhom za kruhom, otišlo u obližnje gradove, a u Hutovu je ostalo stanovništvo većinom treće životne dobi.

Ipak, uz pametnu strategiju ovo mjesto moglo bi postati turistički zanimljivo, posebice strancima, kako zbog biciklističke rute koja je aktivirana posljednjih godina, a koja prati ćirinu rutu, tako i zbog ruralnog turizma koji je sve popularniji među turistima sa zapada.

 

Izvor: https://caportal.net

 

 

 

 

 

 
CRNOGORSKA CRKVA U UNIJI S KATOLIČKOM CRKVOM PDF Ispis E-mail

PRENOSIMO IZ DRUGIH MEDIJA

 

CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U XVII VIJEKU POMEĐU TURAKA I MLETAKA 1.

Crnogorska crkva bila je u uniji od 1640. do vladike Danila

 

Unija s Rimskom crkvom je dio crnogorske povijesti i kao takva mora da bude javno očitovana i svima poznata. Potpisana je i crkveno svjedočena u jednom dužem periodu, da bi samim koncem XVII vijeka, vođena političkim razlozima, Crnogorska pravoslavna crkva odstupila od Unije i crkveni kurs usmjerila ka Moskvi.

Prilog, Crnogorska pravoslavna crkva u XVII vijeku pomeđu Turaka i Mletaka, bavi се unijom Crnogorske pravoslavne crkve s Rimskom, potpisanom 8. oktobra 1640. godine u Mainama kod Budve, onovremenim odnosom Crnogoraca i crnogorskih plemena prema Veneciji i Rimu i unijatskim pokretom i Unijom unutar Srpske crkve. Napisali smo ga zbog naučno-kulturoloških razloga i povijesne istine. Njime odužujemo i dug koji ośećamo prema sugrađanima katolicima, ne samo Crnogorcima prema s kojima smo istovjetni po rodu, nego i prema Hrvatima i Albancima, koji od devedesetih godina prošloga vijeka trpe zbog znaka u kojem su rođeni. Oni vape za istinom o sebi i crkvi u kojoj su bili u prošlosti i u kojoj su u savremenosti, čije je poslanje predmet zlonamjerne interpretacije.

Trpi i nasljeđe kraljevine Duklje, koje su u predanju očuvali Lužani iz Pipera, Bjelopavlića, Pješivaca, Paštrovića, Bubići iz Martinića u Bjelopavlićima i nekoliko bratstava iz drugih plemena. A autentično unutar sebe Crnogorci katoličke vjere iz Boke i iz podrumijskih sela i Bara s okolinom, vezani su za najstariju crnogorsku nacionalnu instituciju Dukljansko-barsku arcibiskupiju.

Donosimo dio iz knjige u pripremi Steva Vučinića, radnoga naslova „Rasprave o nekim pitanjima iz crnogorske prošlosti". Autor preispituje istorijske činioce koji su doveli do unije Crnogorske pravoslavne crkve s Rimskom crkvom 1640. godine, kao i činioce koji su doveli do promjene kursa oko 1700. godine

Svi dokazi koji potvrđuju tu istinu organizovano i planski se devastiraju i reinterpretiraju: ruše se katolički oltari u dvooltarskim crkvama, grade se objekti na temeljima dukljanskih crkava, briše se pamćenje etničkim Crnogorcima o dukljanskome nasljeđu (damnatio memoriae) i odriče im se pravo na njega. Tumači se kao tuđa baština i instrumentalizuje u funkciji njihovoga preoblikovanja kao naroda, posljedično, i etničkoga karaktera same države.

Svojevremeno, 1991. godine, vladika cetinjske filijale crkve Srbije, Amfilohije, takvu politiku prema dukljanskoj kulturnoj i duhovnoj baštini, sažeo je u jednoj kratkoj rečenici: „(Srpska crkva u Crnoj Gori) treba se vezivati za staro korijenje (dukljansko) kao što treba piti staro vino”. Ona je literarni koncentrat dubokoga smisla crkvene politike vezivanja za staro korijenje, i cilja sila koje su ga delegirale da upravo takvom politikom etničke Crnogorce, u konačnome, u etničkom smislu preoblikuje.

Inače, po popisu iz 2011. godine, od ukupno 278.865 Crnogoraca, 5667 rođeno je u katoličkome znaku. Hrvata katolika ima 5527 od ukupno 6021 i Albanaca katolika 7954 od ukupno 30.439 Albanaca (MONSTAT, izvještaj popisa 2011. godine).

Uniju su prihvatili i pismeno je očitovali i manastiri Morača, Mileševa, Tvrdoš, Đurđevi Stupovi kod Berana, Sveti Vasilije Ostroški, srpski patrijarh Pajsije i drugi.

U skoro svim dosadašnjim naučnim prilozima ona je personalizovana u liku onovremenoga poglavara Crnogorske pravoslavne crkve, vladike Mardarija, i napadnuta ad hominem (prokleti vladika Mardarije), kriminalizovana i dobila je mračno i izrugujuće značenje. Ostali potpisnici su sklonjeni iz vidokruga naučne javnosti i na marginama naučnih priloga tumačeni kao nevoljni i manipulisani saučesnici. No, Unija je dio crnogorske povijesti i kao takva mora da bude javno očitovana i svima poznata. Potpisana je i crkveno svjedočena u jednom dužem povijesnom periodu, da bi samim koncem XVII vijeka, vođena političkim razlozima Crnogorska pravoslavna crkva odstupila od Unije i crkveni kurs usmjerila ka Moskvi.

Crnojevići su bili vlaška dinastija, porijeklom s prostora Podlovćenske Crne Gore, okosnice savremene Crne Gore, dominantno naseljene Vlasima. Izgradnjom Vlaške crkve od pleteri i pruća u Cetinjskome polju, 1450. godine, Ivan Borojević Vlah obilježio je njen hrišćanski identitet. Potvrđen je 34 godine kasnije izgradnjom Cetinjskoga manastira

Drugi čimbenici Unije s Balkana, koji su istovjetno postupili, vodili su se istim razlozima. Dok su velikodržavni razlozi motivisali stručnu javnost da ovu temu cijela dva vijeka drži van fokusa interesovanja. Ona je delikatna, jer između ostaloga dovodi u pitanje i pravoslavnu pravovjernost Srpske pravoslavne crkve, utemeljenu u biću i djelu Svetoga Save srpskoga i Simeona Nemanje, i njenu kontinuiranu borbu za pravoslavnu istinu, kako je tumače njeni savremeni bogoslovi. Pa će radi toga moguće biti predmet diskvalifikacije i napada od zlonamjernih i nekih pravoslavnih centara političke i crkvene moći, koji ni do sada nijesu propuštali da se u sličnim prilikama frontalno obruše na autore koji su se, držeći do istine, bavili ovom temom. Naglašavam to zbog zlonamjernih koji će objavljivanje ovoga priloga pokušati da tumače u javnosti kao zlu namjeru autora, da čin o kojemu svjedoče dokumenti o potpisanim Unijama, oživotvori u aktuelnome trenutku. Primjeran odgovor im je: „Licemjere, najprije izvadi brvno iz oka svog, pa ćeš onda viđeti izvaditi trun iz oka brata svog” (Mateja 7,5).

UVOD

Početak XVI vijeka u Evropi obilježio je slom Ugarskoga kraljevstva i pad Pešte u ruke Osmanlija 1526. godine. Tri godine kasnije, 27. septembra 1529. godine, na čelu 120.000 vojnika, ispred kapija Beča osvanuo je Sulejman Veličanstveni, i bezuspješno ga držao u opsadi. Povukao se 14. oktobra.

Beč je izdržao opsadu ali je Centralna Evropa i dalje bila ugrožena. Linija razdvajanja hrišćanskih država s Osmanlijama tekla je od Bara, zaobilazeći Budvu i Kotor koji su bili u mletačkoj vlasti, išla je na Herceg Novi koji je bio u turskim rukama, zaobilazeći Dubrovačku republiku i Mletačku Dalmaciju, nastavljala je vrhovima priobalnih Dinarskih planina do izviše Zadra, a onda je skretala ka Budimu i Pešti. Na glavnome udaru Osmanlija našle su se zemlje Habsburške monarhije i Venecija kojoj su svi teritorijalni interesi na Mediteranu bili ugroženi. Kandijski rat (1645-1669) završio se njenim porazom i Krit je pao u sultanove ruke. Tek koncem XVII vijeka, Turci su naćerani na povlačenje. Dva rata: Drugi bečki (1683-1699) i Morejski (1685-1699), nepovoljno završeni po Turke, označili su početak kraja osmanske imperije u Evropi. Ratovi i neredovne prilike u XVII vijeku, uparene s pobunama i samovoljnim ponašanjem lokalnih turskih vlasti, inspirisale su pokrete južnoslovenskih naroda za oslobođenje.

Digitalna rekonstrukcija prvog Cetinjskog manastira na Ćipuru

 

Unutar tih pokreta ulogu su imale i dvije Crkve: Crnogorska i Srpska.

Crnogorska je utemeljena poveljom Ivana Crnojevića izdatom Cetinjskome manastiru 4. januara 1484. godine: „I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje, u slavu i hvalu te gospođe i majke Božije, u ime njenoga Roždestva. I napravih pri njemu manastir za upokojenje monaha, i nazvah ga Mitropolijom zetskom, ako bude ugodno milostivoj Gospođi. I postavih tu mitropolita Zetskoga Visariona, koji je bio u to vrijeme, da vlada svim a poslije njega nasljednici".

Crnojevići su bili vlaška dinastija, porijeklom s prostora Podlovćenske Crne Gore, okosnice savremene Crne Gore, dominantno naseljenoj Vlasima. Izgradnjom Vlaške crkve od pleteri i pruća u Cetinjskome polju, 1450. godine, Ivan Borojević Vlah obilježio je njen hrišćanski identitet. Potvrđen je 34 godine kasnije izgradnjom Cetinjskoga manastira. Taj prostor, bezvodno kameno more u zaleđu Boke, nakon dolaska Turaka pribježište Vlaha koji su se bavili stočarstvom i hajdučijom, posut je seoskim crkvama.

Po prvi put u povijesti, osnivanjem Mitropolije zetske, Vlasi su izuzeti iz duhovnih kompetencija Srpske, Bugarske i Grčke crkve i našli se duhovno zagrljeni unutar sopstvene, buduće Crnogorske pravoslavne crkve.

Dva i po vijeka prije, 1219. godine, Srpsku crkvu je utemeljio Sveti Sava srpski. Uprkos pravoslavnim kanonima, na silu, proglasio se arihejerejem i njenim poglavarem. Podržane od naroda i glavara, u XVI vijeku, obije su polagale nadu u Rimokatoličku crkvu, i s njom stupale u pregovore i ugovorne obaveze, očekujući da se s podrškom Rima i Zapadnih sila oslobode osmanske vlasti.

Crnogorska crkva potpisala je Uniju 1640. godine, i bila u njoj do konca XVII vijeka - oko 60 godina. Dok se narod nadao u Serenisimu, i više puta od nje pismeno tražio i pod zakletvom prihvatao njeno pokroviteljstvo.

(Nastavlja se)

IZVOR:https://www.pobjeda.me/clanak/crnogorska-crkva-bila-je-u-uniji-od-1640-do-vladike-danila

 

 

 

 

 
OBAVIJEST O SMRTI PDF Ispis E-mail

Obavještavaju se članovi Zajednice da je, dana 25.12.2021. preminuo Krešo Raguž.

U ovo Božićno vrijeme lijepih želja i čestitki našu radost prekinula je tužna vijest. Naš zemljak Krešo Raguž nas je napustio u 57. godini života. 

 

IMG-20211228-WA0002

 

 

Ispraćaj pokojnika biti će u utorak 4.1.2022. u 14:40 sati na krematoriju na Mirogoju.

Termin svete mise zadušnice biti će objavljen na ispraćaju.

 

Počivao u miru Božijem!

 

Ožalošćeni: otac Nikola, majka Kata, brat Zvonimir, nećakinje Nikolina, Emanuela i Vasna te ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

 

 

 0

 

 
RICHARD MARCINKO PDF Ispis E-mail

Umro zapovjednik američke elitne jedinice podrijetlom iz Stoca:

'Izgubili smo heroja'

Njegovo nasljeđe će živjeti vječno, a umro je kao prava legenda - napisao je njegov sin Matt.

 

Richard Marcinko (81), umirovljeni zapovjednik američkih mornaričkih posebnih postrojbi (SEAL), hrvatskog i slovačkog porijekla preminuo je u subotu.

Vijest je objavio njegov sin Matt Marcinko: - Izgubili smo heroja koji je bio jedan od tvoraca poznate SEAL-ove jedinice za specijalne operacije - Team Six, formirane 1980. godine. Bio je poznat kao Nestašni ratnik. Njegovo nasljeđe će živjeti vječno, a umro je kao prava legenda. Rođen je 21. studenog 1940. u Lansfordu u Pennsylvaniji. Otac mu je bio Hrvat iz Hercegovine, točnije iz Dubrava, Općina Stolac, a majka iz Slovačke.

Marcinko je bio veteran Vijetnamskog rata i prvi zapovjednik jedinice Team Six koja je u 2011. provela vojnu operaciju u kojoj je ubijen Osama bin Laden. - U to vrijeme mornarica je imala samo dva SEAL tima. Marcinko je jedinicu nazvao SEAL tim SIX kako bi zavarao druge nacije, posebice Sovjetski Savez, kako bi one smatrale da SAD ima još najmanje tri SEAL tima - navodi muzej posvećen SEAL-u. Nakon umirovljenja postao je autor, govornik i konzultant. No, osuđen je i zbog prijevare s vojnim ugovorom, piše CNN dok The New York Times navodi kako su ga mnogi smatrali "glavnim protuterorističkim operaterom".

United States Navy Special Warfare insignia.png
V
Gold star
Gold star
Gold star
V
Gold star
Gold star
Gold star
Gold star
Bronze star
Bronze-service-star-3d-vector.svgBronze-service-star-3d-vector.svgBronze-service-star-3d-vector.svgBronze-service-star-3d-vector.svg Award-star-silver-3d.png
U.S. Navy and U.S. Marine Corps Parachutist Insignia-redone.png

 

 

 

 

 

 
MOZAIK GOSPE OLOVSKE U NAZARETU PDF Ispis E-mail

Iz Svete Zemlje, iz Marijina grada Nazareta, stiže nam vijest da je pod trijemom Bazilike Navještenja, u aleji od pedesetak mozaika s Gospinim likom iz cijeloga svijeta upravo postavljen i mozaik naše Gospe Olovske.

Pojednostavljenu skicu za mozaik prema čudotvornoj slici Gospe Olovske izradio je akademski slikar Đuro Seder, a mozaik je napravljen u Nazaretu.

Uz našu Gospu Olovsku, u Nazaretu se još nalaze i mozaici Majke Božje Bistričke, Gospe Kondžilske kao i reljef Majke od milosti – Gospe Ramske i Sinjske.

Ovoga je proljeća bilo planirano veliko hodočašće vjernika iz Bosne u Svetu Zemlju i Nazaret u povodu blagoslova upravo postavljenog mozaika Gospe Olovske, ali zbog pandemije hodočašće je moralo biti otkazano.

Ipak, raduje nas vijest kako je naša Čudotvorna Gospa Olovska s natpisom “Bosna Srebrena – Olovo” našla mjesto u „svome” gradu Nazaretu.

Gospo Olovska, moli za nas!

 

 
KOTORSKI MISAL PDF Ispis E-mail

Miho Demović: UZ OBJAVLJIVANJE FAKSIMILA »KOTORSKI MISAL SVETOG JAKOVA OD LOĐE« Lokrumski misal iz 1072. najstarija dubrovačka knjiga

Nedavno je Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore iz Tivta u Boki kotorskoj izdalo faksimilom monumentalni rukopisni misal napisan u opatiji sv. Marije na Lokrumu ispred Dubrovnika 1072. uz dvije uvodne rasprave (prvu ispred faksimila dr. Lenke Blechove Čelebić te drugu iza faksimila dr. Sieghilda Rehle) pod radnim naslovom »Kotorski misal svetog Jakova od Lođe«

Izdavač se odlučio pod tim naslovom objaviti djelo na temelju nekoga kulturnoj javnosti nepoznatoga, a u uvodnim raspravama nedokumentiranoga podatka da je misal bio u vlasništvu spomenute nekada postojeće crkve; i da je na jednome mjestu ubilježeno »ex libris« i da je »u vrijeme nastanka te (nepostojeće?) bilješke bio u vlasništvu imenovane crkve svetog Jakova u Kotoru« (Blechova str. 12). Nakon pomnoga čitanja uvodnih rasprava i pregledavanja svakoga pojedinoga lista faksimila nije pronađena ta bilješka, premda je izvjesno da je u nekom razdoblju najkasnije do XV. stoljeća taj misal bio u vlasništvu neke kotorske crkve. To bjelodano potvrđuje natpis na fol 5` uz minijaturu svetačkoga lika koji u izvorniku talijanski glasi »Santo Triphono, martiro glorioso«, koji je napisan u XV. stoljeću kasnom bastardnom goticom. Iz istoga razdoblja, čini se, potječe i upis nadnevka smrti člana ugledne kotorske obitelji Bolica imenom Leone (»Obiit Leone filio Mate Bolize«), i to u razuri teksta »Memento vivorum« kanonu mise na listu 144. Ta dva podatka neosporno pokazuju da je u nekom razdoblju Kotor bio vlasnik toga dragocjenoga kodeksa. Jesu li sva imena pokojnika upisana naknadno u kalendar misala kotorska ili dubrovačka, pitanje je jer postoje slični zapisi imena pokojnika na fragmentima lokrumskoga nekrologa gotovo istim riječima i s mnogo istih imena kao primjerice Daša ili Mazola? To bi trebalo svakako razriješiti.

Posve valja odbaciti »nagađanja« da je rukopis napisan u južnoj Italiji u gradu Bariju (Blechova str.11). Autori uvodnih rasprava bez razloga su uložili mnogo truda pregledavajući objavljene stare kalendare južne Italije da bi povezali kultove talijanskih svetaca s misalom i opravdali svoje nagađanje o njegovu talijanskom podrijetlu. Istodobno su zaobišli sve tekstove koji nepobitno dokazuju da je misal napisan u opatiji svete Marije na otočiću Lokrumu ispred Dubrovnika 1072. godine. Postupci pripisivanja naših srednjovjekovnih rukopisnih knjiga pisanih beneventanom već su poznati. Najprije se kodeks iz Hrvatske nekim nepoznatim načinom otuđi, smjesti u neku slavnu europsku knjižnicu, gdje ga otkriju strani istraživači koji ga, ne poznajući hrvatsku povijest i kulturu, s lakoćom i »povijesno« otuđe iz hrvatske kulturne prošlosti. Kao ogledni primjer može se navesti sudbina beneventanskoga evanđelistara crkve svetoga Šimuna u Zadru koji je još u rukama imao zadarski povjesničar C. F. Bianchi (1809. – 1891.) kad je pisao poznato svoje djelo »Zara christiana«, nakon toga je nestao iz Zadra i pronađen je u istoj berlinskoj državnoj knjižnici, gdje i ovaj lokrumski misal. Tamo ga je »otkrio« J. R. Hespert i proglasio ga godine 1954. »liturgijskim spomenikom južne Italije«; unatoč tomu što se zna da je napisan u Zadru i da sadrži perikope u prijevodu našega zemljaka sv. Jeronima. Slično se dogodilo i s ovim dubrovačkim misalom. Pisci uvodnih rasprava zaobišli su tekstove koji sa sigurnošću pružaju odgovore gdje i kada je lokrumski misal napisan te su pretraživali kalendare i tekstove talijanskih sličnih kodeksa i krivo ubicirali mjesto gdje je napisan, kao i vrijeme kad je ovaj misal napisan. O tom pitanju napisao sam stručni rad koji će uskoro izići iz tiska; a ovo je priopćenje sažetak toga uratka s ciljem da se kulturna javnost obavijesti o važnosti ovoga kodeksa za hrvatsku uljudbu i otkloni »idejno« otuđenje (ono materijalno se već davno dogodilo) od hrvatskoga srednjovjekovnoga knjižnoga fonda, a time i od hrvatske kulturne prošlosti.

Svaki naime rukopisni liturgijski kodeks knjižni je »unikat« i ne postoje, koliko je meni poznato, na svijetu dva posve identična liturgijska rukopisna kodeksa, pa dosljedno tomu ovaj misal nema »brata blizanca«. Iako stare rukopisne knjige slično kao i ljudi naliče jedna na drugu, ipak nisu jednake te kriju u svom liku zorne čimbenike prepoznatljivosti o mjestu i vremenu svoga nastanka.

Za utvrđivanje mjesta nastanka ključni su čimbenici molitveni obrasci sa spomenom naslova nosioca duhovne i svjetovne vlasti i imenima mjesnih svetaca zaštitnika; a za vrijeme nastanka slovčana shema pashalne tablice po kojoj je moguće utvrditi točni datum svetkovine Uskrsa za 532 godine unaprijed. U našem misalu naslovi nosioca duhovne vlasti s naznakom da treba izgovoriti i ime trenutačnoga nosioca toga naslova nalaze se u završnoj molitvi pohvale uskrsnoj svijeći (Exultetu), kanonu mise odmah na početku u obrascu »Te igitur« te sveopćoj molitvi Velikoga petka (samo pape i cara). Imena svetaca zaštitnika zabilježena su u tekstu apologije reda mise te obrascima »Communicantes« i »Nobis quoque peccatoribus«. Te tekstove priopćujem u vlastitom prijevodu:

1. Za naslove obnašatelja vlasti: »Molimo te, Gospodine, da nas svoje sluge, čitavo svećenstvo i pobožni puk skupa s blaženim PAPOM našim (ime) i BISKUPOM našim (ime) i također OPATOM našim (ime) s cijelom REDOVNIČKOM ZAJEDNICOM SVETE MARIJE vazda Djevice u ovim uskrsnim blagdanima uzdržiš u dobru zdravlju. Spomeni se, Gospodine, također sluge svoga CARA našega (ime) i KRALJA našega (ime), kojima udijeli molimo pobjedu i sve koji ti prinose ovu žrtvu hvale obdari vječnim nagradama« (tekst u pohvali uskrsnoj svijeći).

»Tebe dakle, preblagi Oče, (…) molimo i prosimo (…) skupa s tvojim slugom PAPOM našim (ime), i BISKUPOM našim (ime) i OPATOM našim (ime) i sa svim katoličke i apostolske vjere revniteljima« (tekst u kanonu mise).

2. Tekst s imenima mjesnih zaštitnika: »Svemogući vječni Bože, (…) pogledaj blago na me nedostojnog tvog slugu i po zaslugama i zagovoru Blažene i slavne vazda Djevice Marije, blaženog Mihovila arhanđela i svih velikih nebesnika i blaženih mučenika SRĐA i BAKA očisti i operi dušu moju i tijelo moje od svake vrsti grješnosti i grješne sklonosti« (u redu mise).

»Svetkujući i sjećanjem časteći ponajprije spomen blažene i slavne Djevice Marije Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista kao i blaženih apostola Petra, Pavla, Andrije, Jakoba, Ivana, Tome, Jakoba, Filipa, Bartolomeja, Matije, Šimuna i Tadeja, Jakoba, Filipa, Bartolomeja, Matije, Šimuna i Tadeja, Lina, Kleta, Klementa, Ksista, Kornelija, Ciprijana, Lovrijenca, Vincencija, Krševana, Ivana i Pavla, Kuzme i Damjana, SRĐA i BAKA i onih čija se danas svetkovina pred prijestoljem tvoje slave pobjedonosno časti po čitavoj kugli zemaljskoj, i svih svetih tvojih po čijim zaslugama i molitvama dopusti da budemo u svim životnim iskušenjima ojačani tvojom snagom« (u kanonu mise).

»Oslobodi nas, Gospodine, od svih prošlih, sadašnjih i budućih zala po zagovoru Blažene i Slavne vazda Djevice Marije i blaženog Mihovila arhanđela, blaženih Ivana Krstitelja Kristova prethodnika te apostola Petra i Pavla, Andrije i Bartolomeja, kao i blaženih priznavalaca ILARA, MARTINA, JERONIMA, Isidora, Grgura, Germana, Nikole, Augustina, Ambrozija, Benedikta i Mavra sa svima tvojim svetima udijeli nam milostiv mir u našem vremenu da pomoću tvoga milosrđa budemo uvijek slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda« (u kanonu mise).

Slovčana shema pashalne tablice (Vidi sliku!). Vrijednosni značaj ovih tekstova iznimno je visok. To su tekstovi koji se ne čitaju jednom na godinu, nego svaki dan, i to u najznačajnijem dijelu mise, tj. apologiji reda mise vezano uz kajanje i kanonu mise vezanih za pretvorbu i Gospodnju molitvu Oče naš kao njezin nastavak. Ako je u tim obrascima više svetačkih imena, najčasnije mjesto pripada svetcu koji je ubilježen na prvom mjestu, odnosno čije ime stoji na čelu skupine. U našem slučaju to su imena svetih Ilara, Martina i Jeronima.

Dosljedno vrijednosnom načelu u značaju priopćenih tekstova raščlamba otkriva da je misal napisan u opatiji svete Marije, da je tom opatijom upravljao opat, da se opatija nalazila u gradu kojemu su zaštitnici sveti SRĐ i BAK, a suzaštitnici ILAR, MARTIN i JERONIM te da se grad nalazio u državi kojom je vladao kralj, a kralju vrhovni pokrovitelj bio Xpristianissimus imperator (kršćanski car). Opisano je stanje očito i ne može se osporavati.

Navedeni općeniti pokazatelji o mjestu nastanka koji su u misalu očiti i nepobitni iz dugih istodobnih izvora dokaz su da se sve što ti tekstovi sadrže odnosi na Dubrovnik i samo na Dubrovnik jer svih pet opisanih atributa nema istodobno ni jedan drugi grad na svijetu; tj. opatiju svete Marije, zaštitnike grada svete mučenike Srđa i Baka i suzaštitnike slavne priznavaoce Ilara, Martina i Jeronima, a istodobno da je u sastavu države koja ima kralja te cara kao vrhovnoga pokrovitelja.

Smatra se da je iz hrvatskih krajeva tijekom 18. i 19. stoljeća otuđeno toliko rukopisnoga neprocjenjivoga knjižnoga blaga da kad bismo uspjeli to vratiti u domovinu i smjestiti na jedno mjesto, nastala bi bogata knjižnica starih rukopisnih knjiga svjetskoga glasa. Ali i povratak u mjesto nastanka u preslici veliki je pothvat višestruko važan, čime su nas zadužili Hrvati iz Boke kotorske. Objavljeni misal dragocjen je spomenik naše knjižne srednjovjekovne djelatnosti bogat podatcima za proučavanje povijesti liturgije (sadrži najstariji red i kanon mise napisan na dubrovačkom području), umjetnosti (sadrži više vrsno izrađenih inicijala), glazbe (sadrži 422 glazbene jedinice notirane beneventanskom notacijom »in canpo aperto«), etnografije (sadrži više od 100 uglavnom narodnih imena pokojnika područja gdje je misal bio u upotrebi), astronomije (sadrži podatke o kretanju sunca i mjeseca) i još drugih područja kulturne djelatnosti.

Sudbina toga dubrovačkoga misala i kulturni značaj njegova faksimilskoga izdanja trebao bi nas već napokon jednom »osvijestiti« da osnujemo svoj »Hrvatski zavod za srednji vijek«.

U sklopu ovoga sažetka valja još osvijetliti utanačenje godine nastanka toga misala. Nju smo utvrdili po izračunu svetkovine Uskrsa naznačene u pashalnoj tablici slovom T. i rimskim brojem VII vodoravnoga stupca. Broj VII naznačuje nedjelju, a slovo T. nadnevak prve nedjelje nakon proljetnoga punoga mjeseca koja po tablicama može pasti u bilo koji datum od 22. III. do 24. IV. ovisno o mijenama »mjesečeva ciklusa« po kojem se svake 19. godine puni mjesec pojavljuje na isti datum. Sličan ciklus vezuje se i uz sunčeve mijene koje se ponavljaju na isti dan nakon 29 godina. Ako se pomnože godine trajanja sunčeva i mjesečeva ciklusa, dobiva se veliki sunčani ciklus od 532 godine za koje je po opisanom postupku moguće utanačiti unaprijed dan svetkovine Uskrsa, što su srednjovjekovni komputisti oblikovali u shematski slovčani prikaz koji se naziva »uskrsna tabela«. Sastavljač ovoga misala je najvjerojatnije preuzeo spomenutu shemu iz nekoga starijega obrednoga priručnika i prilagodio misalu koji je započeo pisati g. 1072. Ti su podatci iz tablice omogućili da se nastanak misala obilježi godinom 1072. jer se redovito prva naznačena godina uskrsne tabele smatra godinom nastanka misala koji ju posjeduje.

Izvor: glas-koncila.hr, 22. studenoga 2019.

 

 

 

 
BOŽIĆNA ČESTITKA PREDSJEDNIKA ZHIH PDF Ispis E-mail

2

 

Drage članice i članovi Zajednice Hrvata istočne Hercegovine,


Na dobro Vam došao sutrašnji Badnji dan!

Na dobro Vam došao Božić i Sveto rođenje Isusovo!

 

Božić je blagdan rođenja, svjetlosti, molitve i mira.......

Božić je radost, snaga vjere i

mir u srcu.

 

Želim Vam čestit Božić u svoje osobno ime i ime Upravnog odbora Zajednice!

 

Predsjednik Branko Mustapić

 
Zajednica Hrvata istočne Hercegovine

a. Masarykova 22, Zagreb

w. http://zhih.hr/

m. zhih.zagreb@gmail.com

m. +385 98 358 768

 

 

 

 
<< Početak < « 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 » > Kraj >>

ZHIH

 

Zajednica Hrvata istočne Hercegovine osnovana je 1991. Okuplja sve ljude dobre volje koji su povezani s istočnom Hercegovinom. Temeljni cilj Zajednice je istraživanje i čuvanje kulturne i spomeničke baštine te običaja ovoga kraja.

Članarina


Podatke za uplatu

pronađite ovdje 

 

Popis uplaćenih članarina

za 2023. godinu

za 2022. godinu

za 2021. godinu 

 

Hvala Vam što redovito

plaćate svoju članarinu!

 

 Pristupnica u članstvo

Sponzori

 

 IBAN račun Zajednice:

HR1723400091110093143

 

DONATORI I SPONZORI: 

Trebinjsko mrkanska biskupija

Duhovni i kulturni centar Sarsenterum Stolac

Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske

Hercegovačko-neretvanska županija

Grad Stolac

Općina Neum

Općina Ravno

Grad Čapljina

Matica Hrvatska Stolac

Hrvatska Salezijanska provincija

Vrutak d.o.o., g. Martin Matić

Cubus Lux Projektiranje, g. Miro Pavlović

Pilana Zelina, g. Krešo Perić

Id eko d.o.o., g. Ivan Mustapić

Foton d.o.o., g. Stanko Čuljak 

gđa.Nedjeljka Batinović

g.Nedjeljko Perić 

g. Slavko Šimunović

 

 Dragi sponzori i donatori,

Bog vas blagoslovio!

Kontakt

 

Predsjednik Zajednice

Branko Mustapić

 098/358-768

 

Dopredsjednik

Vicko Šutalo 

Duhovnik
don Tihomir Šutalo

Tajnik

Josip Šijaković

 

Članovi Upravnog odbora:

1. Ivica Goluža
098/319-087

2. Josip Šijaković

3. Petar Papac

4. Vicko Šutalo

 

Članovi Nadzornog odbora:

1. Ivan Šutalo

 2. Neđeljka Batinović

3. Dražen Raguž

 

Mail: zhih@net.hr