Utisci i opće napomene
Hrvatska nacionalna manjina u Crnoj Gori nedovoljno je poznata široj javnosti države njezinoga matičnog naroda, odnosno u Republici Hrvatskoj. Nije bez osnove dojam koji se stječe, kako je riječ o (ne)svjesnom obliku zanemarivanja od strane onih čimbenika u RH koji su zaduženi da tako ne bude. To su, prije svega, sredstva javnoga priopćavanja, kao što su npr. HRT (svi programi, s izuzetkom nekoliko slučajeva), Hrvatski radio, zabranjeni list, Večernji list, Vjesnik, Slobodna Dalmacija, Globus, Nacional, etc. Slijedi Vlada RH, Sabor RH i njegov Odbor za Hrvate izvan Domovine (jer ne obznanjuje eventualne kontakte s Hrvatima iz CG), MVP i EU i njegov Samostalni odbor za useljenike i iseljenike (jer ne obznanjuje suradnju koju ostvaruje), Hrvatska gospodarska komora, Ministarstvo turizma, Matica iseljenika Hrvatske, Društvo hrvatskih književnika, ULUPUH, NSK, etc. Imamo i nekoliko ohrabrujućih primjera. To su: Matica Hrvatska koja je u svojoj «Hrvatskoj reviji» u nekoliko navrata otvorila stranice temama o Hrvatima u Baru i Boki kotorskoj, a časopis njezina Ogranka u Dubrovniku, »Dubrovnik», prihvaća tekstove o Hrvatima u Boki kotorskoj. Isto je učinila i redakcija «Hrvatskoga slova», glasila Hrvatske kulturne zaklade iz Zagreba, te portal HAKAVE, glasilo Hrvatskoga kulturnoga vijeća iz Zagreba, gdje sam osobno objavio nekoliko priloga. Posebno treba pohvaliti «Glas koncila» koje je u više navrata objavljivao tekstove o našim sunarodnjacima u Crnoj Gori, te MGC «Klovićevi dvori» zbog velebne izložbe o kulturno-povijesnoj baštini Kotorske biskupije.
Dok je bio živ svećenik iz Prčnja, don Branko Zbutega obavijesti su bile učestalije, ali vezane uz njegovu osobu i političke inicijative, parbe i prenja koja je imao, tako da su obavijesti o tome bile objavljivanje u antivladinim glasilima.
Hrvati u Boki kotorskoj nalaze se pred nestajanjem
Posljednje tri godine višekratno sam boravio u Boki kotorskoj u sklopu obilježavanja 600. obljetnice posvećenja župne crkve B.D. Marije u Gornjoj Lastvi. Kao posljedica ovih radnih posjeta proizašla je spoznaja o krajnje ozbiljnom i delikatnome položaju hrvatske narodne manjine u Kotorskoj biskupiji. Kada koristim pojmove «delikatan» i «ozbiljan» ne mislim eufemistički sakriti eventualnu diskriminaciju, ili progone kojima bi naši sunarodnjaci bili izloženi, već upozoriti na daljnje prešućivanje njihovoga etnonima, svaojatanje njihove povijesti i kulturne baštine, nemogućnost učenja hrvatskoga jezika, uz stare nepogode, kao što su arhipelaško lociranje, usitnjavanje, marginaliziranje i statističko nazadovanje u tolikoj mjeri, da su danas svedeni na 6 -7 % žitelja ovoga zaljeva, a te ih činjenice same po sebi čine ranjivom zajednicom, koja ne može opstati na duži rok kao manjinski etnički kolektivitet, bez odgovarajuće pomoći i podrške kako Države većinskoga, tako i Države manjinskoga naroda. To znači slijedeće: ukoliko država Crna Gora i država Republika Hrvatska složno, učinkovito i primjereno ne pomognu Hrvatima u Crnoj Gori oni će za slijedeći naraštaj nestati kao etnička zajednica. Ta pomoć počinje sa stvaranjem pozitivnoga političkoga ozračja, stvaranjem zakonske infrastrukture za čuvanje samobitnosti, političke jednakopravnosti i javnim ohrabrivanjem od strane najviših dužnosnika dviju država da upravo kao Hrvati imaju ulogu mosta i da pripadnici manjine stoga trebaju i mogu slobodno i ponosno isticati svoje narodno ime, etničko znamenje, i bez straha čuvati svoju etničku samobitnost. Time bi se hrvatskoj manjini javno garantirala sloboda u etničkome izjašnjavanju, što znači poželjnost čuvanja njezinoga imena, prava i kulturnih dobara. Nakon toga slijedi implementacija rečenoga: vrtići i škole na materinskome jeziku, glasila, udruge, javni nastupi, šport, znanost, kulturne institucije, vjera… Bez toga nema im budućnosti. Mogu poslužiti kao roba za jednokratnu uporabu. Asimilacija se provodi i uz pomoć odnarođenih pripadnika manjine, kojima se dopušta da tu manjinu zastupaju, kako bi pospješili njezino odnarođivanje.
Hrvati u Crnoj Gori zaslužuju hrvatsku pozornost, jer su cijelome narodu ostavili u naslijeđe blistavu kulturnu baštinu, jer su opstali kao mali roj i broj na pradjedovskim ognjištima, unatoč zločinačkim naporima jačih susjeda da ih odatle protjeraju. Osim toga, u vrijeme sadašnje oni su idealna spona između dviju zemalja i njihovih Država.
Na žalost, Crna Gora službeno, na papiru, garantira svojim hrvatskim državljanima manjinska prava, ali u praksi je na djelu tiha, ali uporna crnogorizacija njihove povijesti i kulturne baštine. Stoga su u velikoj opasnosti, jer sami nemaju snage za otpor tome. Svedeni su na vrlo malen broj, tako da im se neki krugovi u Crnoj Gori rugaju, nazivajući ih «statističkom anomalijom».
Porazna statistika
Kako piše Smiljana Šunde «Cijela Boka je do turske provale bila potpuno katolička», što znači naseljena Hrvatima. (Smiljana Šunde: Bokom kotorskom uzduž i poprijeko (Zapisi oko simpozija «Boka kotorska – jedno od izvorišta hrvatske pasionske baštine», svibanj 2006.). Zbornik: Muka kao nepresušno nadahnuće kulture. Boka kotorska – jedno od izvorišta hrvatske pasionske baštine, Tivat, 3.-7. svibnja 2006., str. 431.)
Nakon toga dolazi do prodora pravoslavnoga življa iz brdskoga zaleđa. No, Hrvati su uspjeli sačuvati svoju zajednicu još do kraja Prvoga svjetskoga rata. Stvaranjem Jugoslavije dolazi do uništavanja hrvatske manjine, agresivne asimilacije, odnosno serbizacije kroz jugoslavenizaciju i tzv. slavenizam.
postotak Hrvata 1910. postotak Hrvata 1991.
Kotor 69% 7,68%
Perast: 73% –
Tivat: 95% 19,53%
Dobrota: 65% –
Herceg Novi: 70% 2,41%
Prčanj: 87% –
Stoliv: 72% –
(Ankica i Josip Pečarić: Hrvati u Boki kotorskoj u Kraljevini Jugoslaviji. Zbornik «Hrvati Boke kotorske. Posebno izdanje. Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić, 2003., 172.)
Kako ističe dr. Miljenko Pasinović, «u popisu pučanstva u Crnoj Gori 1991. registrirano je 6.244 Hrvata ili 1,01 % stanovništva te republike, a u Boki kotorskoj 4.896 ili 7,96 % stanovništva. To je – podvlači dr. Pasinović – najmanji broj pripadnika hrvatske nacionalne zajednice u Crnoj Gori zabilježen u posljednjoj polovici 20. stoljeća, odnosno 57 % u odnosu na brojno stanje s početka druge polovice 20. stoljeća. (Miljenko M. Pasinović: Hrvati u Crnoj Gori na početku trećega tisućljeća, Hrvatska revija, g. VII., br. 2, Zg. 2007., str. 23.)
Velikosrpska Jugoslavija uništavala je Hrvate u Boki kotorskoj
Za Hrvate u Boki kotorskoj bio je poguban raspad Austro-ugarske monarhije, odnosno stvaranje nove jugoslavenske države po mjeri velikosrpske političke elite i dinastije Karađorđević.
Dne 1. prosinca 1918. stvoreno je tzv. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, ujedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije koja je prethodno okupirala i «prisajedinila» Kraljevinu Crnu Goru, te Bačku i Banat.
Dne 28. lipnja 1921. običnom je većinom donesen Vidovdanski ustav. Država mijenja ime u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Čl. 135. ovoga Ustava predvidio je donošenje Zakona o podjeli države na oblasti. No, Kralj Aleksandar nije imao strpljenja čekati na parlamentarnu proceduru, pa je već 26. lipnja 1922. osobno donio Uredbu o podjeli zemlje na oblasti. Cilj ove Uredne bio je ukidanje ne samo teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, već i njezinoga državno-pravnoga kontinuiteta koji je trajao od Pacte convente do 1918. Hrvatske kao državno-pravnoga entiteta jednostavno je nestalo, jednim potezom suludoga monarha, nakon 1000 godina postojanja. Hrvatima je oduzet lingvonim, pa čak i etnonim. Umjesto narodnoga imena počeo se forsirati umjetni etnonim: «srpsko-hrvatsko-slovenački narod» koji govori «srpsko-hrvatsko-slovenačkim jezikom». Bio je to neviđen politički potez, toliko nasilnički da je u negativnom smjeru odredio hrvatsko-srpske odnose do danas. Hrvati koji su s optimizmom, nadama i entuzijazmom dočekali stvaranje zajedničke države s «istokrvnom braćom» Srbima, postalo je jasno koliko su izmanipulirani, i koliku su povijesnu pogrešku učinili boreći se protiv Austro-ugarske monarhije, jer su umjesto bratskog zagrljaja dobili okrutnog velikosrpskog kolonijalnog gospodara. Dakako, svojom je Uredbom, kako pišu Ankica i Josip Pečarić, Kralj «učinio najvažniji korak u osvajanju Boke kotorske – odvojio je od Dalmacije i time od Hrvatske i pripojio Crnoj Gori». Autori su u pravu kada ističu kako je ovaj dekret omogućio ubrzano «doseljavanje pravoslavnog življa u Boku», te da se od tada njezin «sav gospodarski, kulturni i prosvjetni život» od tada veže uz Crnu Goru. (Ankica i Josip Pečarić: Hrvati u Boki kotorskoj u Kraljevini Jugoslaviji. Zbornik «Hrvati Boke kotorske. Posebno izdanje. Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić, 2003., 172.)
Kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav. Naziv Države promijenio je u Kraljevina Jugoslavija. Umjesto «troplemeni narod Srbo-Hrvato-Slovenci», sada su forsirani Jugosloveni. Kralj je državu podijelio u 9 banovina. Dakako, Banovina Hrvatska u svojim povijesnim granicama nije obnovljena. Boka i Dubrovnik pripali su Zetskoj banovini koja je obuhvaćala Crnu Goru. Ovakvo Aleksandrovo teritorijalno ustrojstvo bilo je, kako ističu Ankica i Josip Pečarić, «logična posljedica dvaju velikosrpskih kompleksa: prvi je more, a drugi hrvatska kulturna baština! Ovaj drugi kompleks stalno se očitovao kroz pokušaje i sustavni rad na otimanju hrvatske kulturne baštine. Posebice u Boki kotorskoj, ali i drugdje – spomenimo upravo Dubrovnik» (nav. dj.).
Povijest Hrvata u Boki neodvojivi je dio povijesti hrvatskoga naroda
Republika Hrvatska je obvezatna čl. 10. svoga Ustava skrbiti o dijelovima svoga naroda izvan RH. Hrvati u Boki kotorskoj stvorili su neprocjenjivo vrijednu kulturnu baštinu bez koje nije moguće cjelovito prikazati kulturnu povijest cijeloga hrvatskoga naroda. Posebice mediteranski udio Hrvata u europskoj i svjetskoj uljudbi može se shvatiti tek ako poznajemo povijest Boke kotorske. Navodim samo do neba visoke primjere:
Prvi primjer: u Baru je nastao čuveni «Ljetopis popa Dukljanina» – primarno povijesno vrelo za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest. (Vidi: Eduard Peričić: Sclavorum regnum Grgura Barskog. Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb, 1991.)
Drugi primjer: U kotorskoj Stolnici nalazi se krstionica iz VIII. stoljeća, sa svim stilskim oznakama koje ima i čuvena Krstionica Kneza Višeslava, a ona je je signum našega povijesnog identiteta. O njezinoj kotorskoj «sestri» kod nas u Hrvatskoj znade tek nekoliko povjesničara i povjesničara umjetnosti. Isto se odnosi na divne primjerke troprutastoga pletera koje nalazimo u Boki. (Vidi: Cvito Fisković: Krstionica iz 8. stoljeća u Kotoru. U: Spomenička baština Boke kotorske, Zagreb, 2004., str. 139.-145.)
Treći primjer: Grad Kotor svojom poviješću u svim njezinim segmentima integralni je dio povijesti hrvatskoga naroda.
Četvrti primjer: Grad Perast koji je danas bez većine svojih hrvatskih žitelja, čudesan je primjer hrvatske mediteranske pomorske urbane kulture.
Peti primjer: Kotorska katedrala svetoga Tripuna.
Šesti primjer: Hodočasnička crkva Gospe od Škrpjela najljepše je Marijino svetište Crkve u Hrvata.
Sedmi primjer: Slikar Tripo Kokolja, jedan je od najvećih umjetnika hrvatskoga baroka.
Osmi primjer: Književnost Hrvata u Boki neodvojiva je od hrvatske književne baštine (Vidi: Ivo Banac, Slobodan Prosperov Novak i Branko Sbutega: Stara književnost Boke, Zagreb, 1993.)
Deveti primjer: U Herceg-novome rođen je sv. Bogdan Leopold Mandić, izdanak hrvatskoga srednjovjekovnoga plemstva i bokeljske hrvatske aristokracije, veliki zagovornik ekumenizma. Tu su i ostali katolički hrvatski sveci, blaženici i božji ugodnici zbog čega nikoga ne bi trebalo smetati kada ovaj zaljev nazove «Zaljevom hrvatskih svetaca».
Mnogo sam važnih objekata, djela i osoba izostavio. Kada se dublje uđe u povijest bokeljskih Hrvata, osjećamo veličinu tih ljudi i nelagodu zbog činjenice što njihovo naslijeđe mi u Hrvatskoj slabo poznajemo, skromno ubaštinjujemo i time se ponašamo neodgovorno prema povijesti vlastitoga naroda.
Ubrzano nestajanje bokeljskih Hrvata
Bokeljski su Hrvati su nakon 1944. ostali vez ranijih vlastitih obrambenih mehanizama, poglavito u sferi pomorstva kao bitne odrednice njihove mediteranske civilizacije i samobitnosti, bez vlastitih nacionalnih udruga u kojima su se čuvali običaji, jezik i historijska svijest i bez uravnotežene komunikacije u sferi kulture, jezika, sporta, književnosti i znanosti s Hrvatima iz Hrvatske. Tijekom srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1991.-1995., tijekom koje su udarne agresorske snage pripadale JNA, te četničkim tzv. rezervistima u uniformama JNA u čijim je redovima bilo vrlo mnogo građana Crne Gore, i otvorenim četničkim paravojnim formacijama, Hrvati u Boki kotorskoj bili su tretirani kao neprijateljska zajednica i stoga su lokalni državni organi i vojne vlasti, pripadnike ove zajednice etnički čistili, tako što su ih izvrgavali raznim oblicima diskriminacije, koja je uključivala fizičke prijetnje i nasilno mobiliziranje u JNA i odvođenje u rat protiv Hrvatske, odnosno osvajanje, pljačkanje i paljenje Konavala i Dubrovnika. Ovakvim nasiljem prisiljavali su ih na bježanje, bilo u neokupirane dijelove RH, bilo u treće zemlje. Njihove kuće i posjede bud zašto, ili manje od toga, preuzimali su «kupovinom» ili «zamjenom» srpski militantni i domaći kadrovi. Posebno su na udaru bili svjesni Hrvati, te istaknuti pojedinci iz područja prosvjete, kulture, zdravstva, znanosti i društvenih djelatnosti. Odlazak intelektualne elite težak je gubitak, jer bez nje manjinska zajednica odlazi u asimilaciju. U diskreditaciji Hrvata na vjerskoj osnovi, sudjelovala je i Srpska Pravoslavna Crkva preko svoga crnogorskoga mitropolite Amfilohija Radovića.
Nakon poraza u Hrvatskoj velik broj časnika bivše JNA naselio se u mjestima Boke kotorske, mijenjajući im demografsku strukturu. To je i ranije činjeno, npr. u Herceg Novom i Tivtu. Ti novi «Bokelji» bili su i ostali nepovjerljivi prema domaćim Hrvatima i nositelji antihrvatskih i asimilatorskih tendencija, prisiljavajući one koji su ostali na pradjedovskim ognjištima na odricanje od hrvatskoga narodnoga imena, a dopuštajući im da se slobodno izjašnjavaju samo kao «Bokelji».
O nestajanju Hrvata u Boki dr. M. Pasinović piše:
«Nekoliko je razloga tomu. Prije svega riječ je o intenzivnom iseljavanju Hrvata prema matičnoj državi ili inozemstvu, počevši od završetka Prvoga svjetskoga rata, a osobito za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, kada su neka naselja s pretežitim hrvatskim stanovništvom, poput Špiljara, iseljena (1942.), neka, poput Ljute, zapaljena (1944.), a tamošnje stanovništvo iseljeno. Iseljavanje je potaknuto i ratnim događanjima 1991. (…)
Drugi je razlog u činjenici da se relativno velik broj Hrvata iskazivao Jugoslavenima, pretpostavljajući uže nacionalno široj nacionalnoj pripadnosti. Primjerice, u Boki kotorskoj je broj onih koji su se nacionalno očitovali kao Jugoslaveni 1991. povećan za 15 puta u odnosu na 1961. Logično je da se u tako velikom broju Jugoslavena nalazio, ili se još uvijek nalazi, i jedan broj Hrvata.
Treći je razlog u dosta niskom prirodnom priraštaju hrvatske populacije na ovim prostorima. Četvrti razlog, ne po značenju, jest imigracija stanovništva na području Crne Gore, posljedica koje je da se u razdoblju od 1946. so 2003. uselilo 245 523 stanovnika. Samo u razdoblju 1991-2003. u Crnu Goru se uselilo 77 631 stanovnik. Na području Boke kotorske u razdoblju 1991-2003. useljena su 15 523 stanovnika s područja bivših jugoslavenskih republika zahvaćenih ratnim požarom. Među njima je najmanje Hrvata. S druge strane, ovdašnji Hrvati koji su se iselili, oko 100 obitelji, smanjili su broj Hrvata, a povećali broj nehrvatskog stanovništva» (Milenko M. Pasinović: Hrvati Crne Gore na početku trećega tisućljeća. Hrvatska revija, g. VII., br. 2, Zagreb, 2007., str.23.-24.).
Osamostaljenje Crne Gore – početak tihe crnogorizacije
Osamostaljenjem Crne Gore 2006., prestala su šikaniranja i progon Hrvata. Oni su na razini vrha državne politike prihvaćeni kao konstitutivna etnička zajednica, a hrvatski je jezik dobio status službenoga. Na žalost, demografski gubici, ruinirana historijska svijest zbog nasilja od 1918. do 2006., prekid veza s književnim jezikom matičnoga naroda, uporna protuhrvatska promičba i prisiljavanje na autocenzuru, uz djelovanje domaćih jugounitarističkih intelektualaca i svećenika, učinili su svoje. Osim toga, bez loših primisli, oni koji su ostali nakon divljanja četničkih hordi i kilibardinih šovinista, pretežito su stariji ljudi, ili osobe iz miješanih brakova, ili djeca iz takvih brakova, koji sami nisu sigurni u svoj etnički integritet, pa im ga je «nezgodno» isticati. Dok je postojala Austro-ugarska isticali su svoje slavenstvo, nakon uspostave Jugoslavije ugodno su se osjećali u jugoslavenskome nadnacionalnome imenu, jer je ono skrivalo etničko podrijetlo. Danas se ugodno osjećaju u Bokeljskome pokrajinskome imenu, jer i ono skriva narodnosno podrijetlo. Najnovija su pojava tzv. «Crnogorci katoličke vjere». Recimo, u Baru se javno obznanila skupina bivših Hrvata s ovakvom izmišljenom etnonimsko-konfesionalnom oznakom. Takve ljude, naravno, nitko ne osuđuje, jer je osobna stvar svakoga čovjeka kojem će se narodu prikloniti, ali svi koji skrbe, ili se bave ovim dijelom hrvatskoga etnosa, moraju znati za ovu činjenicu i s njome računati. Koliko je takvih bivših Hrvata, teško je brojčano odrediti, ali prema knjigama koje sam imao prilike čitati, ili stručnim i novinskim radovima, više je onih koji su se koristili imenom Bokelji nego onih koji su slobodno koristili svoje etničko ime. Ostaje za istražiti u kojoj je mjeri ovaj pokrajinski naziv zamjena za hrvatski etnonim, u kojoj je mjeri oblik supstitucije za narodno ime, a koliko je to rezultat odbačenoga hrvatskoga narodnog imena.
Na žalost, u najnovije vrijeme na djelu je crnogorizacija Hrvata kroz prešućivanje njihovoga imena i povijesti, te prisvajanje njihove kulturne baštine kao povijesnoga naslijeđa crnogorskoga naroda.
Premda su, kako rekoh, oslobođeni ranijih tegoba i nacionalne diskriminacije, Hrvati u Boki kotorskoj još uvijek nemaju odgojno-obrazovne institucije na materinskome jeziku, što je bitan čimbenik u čuvanju etničke samobitnosti. Čak vodeći bokokotorski intelektualci s kojima sam razgovarao imaju problema s određivanjem materinskoga jezika. Nekako im je najviše odgovarao srpsko-hrvatski jezik koji se do 2010. učio u školama, jer hrvatski ne poznaju, a studirati im ovaj jezik nije atraktivno. Čak su rijetke gramatike, pravopisi, rječnici i povijesti hrvatskoga jezika kod ovih časnih ljudi. Istine radi, u razgovoru su negodovali i zbog uvođenja crnogorskoga jezika, jer će morati studirati, kako bi ga predavali. Neki maštaju o «bokeljskome jeziku» za Hrvate, ali problem je u tome što bokeljski Hrvati koriste više dijalekata. Osim toga, tijekom obje Jugoslavije, većina je napustila rodna narječja, puna zanimljivih mediteranizama, tako da su rijetki koji poznaju govor svoga mjesta i na njemu se mogu pismeno izražavati.
Ne bih želio baciti sjenu na vlast u današnjoj Crnoj Gori. U ovoj državi je nacionalna stratifikacija vrlo zamršena, čak matični narod nije i većinski. Stoga je crnogorizacija ovdje nešto što vodi stabilnosti zemlje, ako se provodi na civiliziran i građanski način. Međutim, takva tendencija bi se trebala usmjeriti na Srbe u Crnoj Gori koji su historijski i etnogenetski doista Crnogorci. Ono što smijemo zamjeriti Vladi u Podgorici je forsiranje zemljopisnog pojma «Crnogorsko primorje» s potpunim prešućivanjem Boke kotorske, njezine povijesti i samobitnosti. Uz taj pojam idu «stručna» historiografska djela koja povijest, a napose izuzetno bogatu i vrijednu kulturnu baštinu ovdašnjih Hrvata prikazuju kao baštinu crnogorskoga naroda. Stječe se dojam da je počela asimilacija Hrvata kroz prisvajanje njihove kulturne baštine. To će postati uskoro još snažnije, jer je Hrvata preostalo vrlo malo, kako ovdje kažu, u ovome trenutku u Boki je skoro više hrvatskih katoličkih crkava, samostana, kapelica, piljeva, groblja, arheoloških lokaliteta, razvalina i vjerskih lokaliteta, nego samih Hrvata. Ovome dodajte blistavu urbanu civilizaciju, brojne kapetanske palače, urbane cjeline, ladanjske vile i ljetnikovce, narodnu nošnju, tradicije i folklor. Svu ovu baštinu stvorili su bokeljski Hrvati i ona po toj osnovi pripada kulturnoj baštini hrvatskoga naroda. Zbog ulaska Boke kotorske u sastav Crne Gore, ta baština pripada, po logici državnoga teritorija, ovoj državi i tu nema ništa spornoga, a po svome značenju ona ima mediteransko europsko značenje. O kulturnome naslijeđu bokeljskih Hrvata trebale bi skrbiti obje države. No, kada pročitamo u Crnoj Gori objavljenu knjigu o crnogorskome baroku, ili o crnogorskome pomorstvu u Kotoru ili Perastu, tada uočavamo tendencije koje nisu bliske historiografskoj istini, jer prešućuju narod koji je tu baštinu stvorio, a taj su narod bili Hrvati, a ne hrabri brdski ratnici Crnogorci, ili kontinentalci Rascijani, odnos Srbi. Svoju kulturnu baštinu Hrvati su stvorili do 1918., kada Boka ulazi u sastav Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, čime ovaj dio hrvatske nacije biva zauvijek pretvoren u nacionalnu manjinu. Podsjećam: Boka kotorska državno-pravno postaje pokrajina Crne Gore, bez bilo kakvog pravnog identiteta, tek 1944., gašenjem ZAVNO Crne Gore i Boke kotorske.
Isto tako čovjek se osjeća nelagodno čitajući tobožnje historiografske studije i knjige o srpstvu Kotora, o Boki pod Nemanjićima, etc. pisane u velikosrpskome duhu «Srbi svi i svuda». Ako se tako postupa s poviješću Dubrovnika, nije teško zamisliti kako se postupalo s poviješću bokeljskih Hrvata. U takvim se kulturološkim, lingvističkim, historiografskim, povijesno-književnim, itd. «studijama», hrvatsko narodno ime uopće ne spominje, kao da taj narod nikada ovdje nije ni živio. Sve je to hrvatske ljude ne samo obeshrabrivalo glede čuvanja narodne samobitnosti, već ih je prisiljavalo na asimilaciju. Danas je takvo stanje dovedeno do ruba. Ako se asimilacija ne zaustavi, za 20 godina ovakav razgovor više neće imati smisla.
Crnogorska država dozvolila je osnivanje društava i Stranke s hrvatskim predznakom. Čak je ustrojena i hijerarhijska zgrada tih udruga. Ali što se dogodilo? Novosnovana su društva najčešće personalizirana, ali i vezana uz neku od crnogorskih političkih Stranaka. Zbog toga čelnici hrvatskih društava, koje bi trebale biti nevladine organizacije, umjesto da složno rade na spašavanju manjine od odnarođivanja, iscrpljuju se u međusobnim parbama, konfrontiranjima i diskreditacijama do te mjere da se sve to čini kao oblik nečije režije. Bio sam svjedokom takvih situacija i one su me zaprepastile zbog obilja negativne energije. Na žalost, u takvu nezdravu situaciju uvučeni su i svećenici Kotorske biskupije, zbog čega se drže podalje od narodnosnoga rada kroz udruge, ili diskretno simpatiziraju jednu od strana. Biti ću otvoren i navesti najuočljiviji primjer (s molbom da se ovo shvati dobronamjerno): konfrontiranje Hrvatskoga građanskoga društva (HGD) i Hrvatske građanske inicijative (HGI). Društvo je nevladina kulturno-prosvjetna hrvatska manjinska udruga koja bi se trebala baviti onim što ulazi u djelokrug rada manjinskim kulturnim udrugama, dok je Inicijativa politička stranka i trebala bi se baviti političkim radom u korist hrvatske manjine. Ove su dvije udruge komplementarne. Umjesto toga, između njih dolazi do konfrontiranja koje se onda prenosi na članstvo i na javnu scenu. HGD se, pored svoje osnovne zadaće, javlja i kao politički čimbenik koji redovito biva uključen u hrvatsko-crnogorske državne susrete na najvišoj razini, a javlja se i kao samostalni inicijator političkih akcija. U isto vrijeme HGI ima, unutar jedne političke parlamentarne stranke, svoju članicu kao parlamentarnu zastupnicu, a u Tivtu svoga člana na mjestu dogradonačelnika. To su vrlo značajne političke funkcije. Parlamentarni zastupnik je ustavno-pravni faktor. Kod međudržavnih i političkih susreta i razgovora bilo bi logično da se nađu i politički predstavnici Hrvata, uz predstavnike njihovih kulturno-prosvjetnih udruga, dakako. Umjesto toga, ovdje se negira mudra Radićeva maksima: «Složna braća kuću grade, a nesložna razgrađuju». Odgovara li to državnim vlastima, ili se ovakav sukob odvija mimo njihove volje, teško je odgovoriti.
Ovakvom stanju «kumovali» su najviši dužnosnici Republike Hrvatske, poglavito bivši predsjednik Stjepan Mesić. Odlazili su u Crnu Goru bez potrebne stručne pripreme glede hrvatske manjine, njezinih potreba i položaja, primali sve zdravo za gotovo, bili lijepo dočekivani, držali zdravice, sudjelovali na banketima i svečanostima, pričali pričice, dijelili odlikovanja kome je trebalo i kome nije trebalo, osmjehivali se na sve četiri strane, opraštali ratne zločine i štete, dok je hrvatstvo nestajalo. A stanje se nije ništa promijenilo niti danas. Konačno, ako žele nešto znati o Hrvatima u Crnoj Gori, onda bi naši političari ipak morali pročitati određeni broj historiografskih, kulturoloških, jezikoslovnih, etnografskih, politoloških i književno-povijesnih knjiga. Za tako nešto potreban je napor, ali prije svega motivacija. Čemu im to? Janjetina se može krkati i bez pročitanih knjiga.
Đuro Vidmarović
Izvor: https://hercegbosna.org/forum/povijest/hrvati-u-crnoj-gori-i-boki-kotorskoj-t3800.html
