
Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (2/6)
Hrvati u Kotorskoj biskupiji
Hrvatska nacionalna manjina u Crnoj Gori spada u manjinske zajednice koje su ozbiljno ugrožene kao kolektiviteti već zbog malobrojnosti i raspršenosti u nekoliko etničkih arhipelaga. Tome moramo dodati razne oblike asimilacije i diskriminacije kojima su ovdašnji Hrvati bili izloženi od 1918. do 2006.
Hrvati u Crnoj Gori dijele se u tri skupine:
– Hrvati u Kotorskoj biskupiji,
– Hrvati u Baru i okolici,
– Hrvati u unutrašnjosti Crne Gore.
Hrvati u Kotorskoj biskupiji čine etnički arhipelag koji se sastoji od tri skupine:
A) Hrvati u zaljevu Boka kotorska, odnosno bokokotorski Hrvati koji koriste i pokrajinski naziv Bokelji
B) Hrvati u Budvi i
C) Hrvati u Baru i okolici Bara. Malo je poznato da su Župa Rođenja B.D. Marije u mjestu Sušanj i Župa B.D. Marije u mjestu Sutomore, posljednje župe Kotorske biskupije, a danas su predgrađe Bara.
U Boki kotorskoj ukupno živi 5.401 Hrvat, i oni čine 6,31% ukupnog stanovništva bokokotorskoga zaljeva. Većina bokeljskih Hrvata gradsko je pučanstvo, 3.951 (73,15% bokeljskih Hrvata), i čine 6,74% urbanog stanovništva u Boki kotorskoj. Ostalih 1.450 (26,85%) je seosko stanovništvo, i čine 5,39% cjelokupnog bokeškog seoskog stanovništva. Boka kotorska predstavlja koncentrat hrvatskoga naroda u Crnoj Gori, jer u njoj živi 79,3% od svih crnogorskih Hrvata.
Najveći udio u stanovništvu čine u općini Tivat, gdje ih ima 2.663, odnosno 19,54% od ukupnog stanovništva cijele općine, te 49,31% od svih bokeljskih Hrvata. Velika većina tivatskih Hrvata (2.270 ili 85,24%) žive u urbanim naseobinama u tivatskoj općini, te čine 22,25% cjelokupnog urbanog stanovništva u općini. Većina tih Hrvata žive u samom gradu Tivtu, 1.908, tj. 20,15% od ukupnog stanovništva ovoga grada. Tivat je grad s najvećim postotkom Hrvata u Boki kotorskoj i cijeloj Crnoj Gori. Ostalo hrvatsko žiteljstvo u ovoj općini (393 ili 14,76%) je seosko, te čini 11,46% od ukupnog seoskog stanovništva u tivatskoj općini. U tivatskoj općini se nalazi jedini kotar sa apsolutnim većinskim hrvatskim stanovništvom u bokokotorskome zaljevu, tj. u cijeloj državi Crnoj Gori. U pitanju su Bogdašići. U Bogdašićima ima ukupno 28 Hrvata, i čine većinu u iznosu od 58,33% od ukupnog stanovništva u naselju. Hrvati čine relativnu većinu stanovništva u gradiću Donja Lastva, gdje ih ima 362 ili 49,39% stanovništva ovog naseljenog mjesta. Najveću manjinu Hrvati čine u mjestu Lepetani, gdje ih ima 63 i čine 32,74% stanovništva.
U kotorskoj općini ima 1.762 Hrvata, odnosno 32,62% svih bokeljskih Hrvata, i čine 7,68% stanovništva te općine. 914 (51,87%) žive u urbanim naseobinama, te čine 6,94% gradskog stanovništva u općini, dok 848 (48,13%) kotorskih Hrvata sačinjavaju 8,68% seoskoga življa. Većina kotorskih Hrvata živi u gradiću Dobrota, gdje ih ima 535 i čine 6,55% stanovništva. Drugo mjesto sa dosta hrvatskog stanovništva su kotar Škaljari, gdje ih ima 489 i čine 12,22% stanovništva.
Prema popisu iz 1991. godine, u Boki kotorskoj je živjelo 5.044 Hrvata, te činili su 6,9% stanovništva Boke kotorske. Prema starijem popisu stanovništva iz 1981. godine, bilo ih je 5.343, odnosno 8,66% stanovništva Boke kotorske.
Prešućivanje vremena doseljenja Hrvata u Boku kotorsku
Prvi tragovi civilizacije u Boki datiraju od vremena kada se na ovom prostoru javlja ilirska država, tokom IV. vijeka prije nove ere. U Boki je tada živjelo ilirsko pleme Ardijeji, čija je najpoznatija povijesna ličnost kraljica Teuta. Teutino obitavanje zabilježeno je u tvrđavi Rhisonu (Risnu). Ondje su otkrivene gradine za zbjegove, kiklopski zidovi, obilje novca, jer je u Risnu bila kovnica, i veliki broj ilirskih jezičnih tragova. Prvi pisani izvori datiraju iz 228., kada se Teuta sklonila u Risan kako bi ga branila od Rimljana. Paralelno s ilirskim, ima tragova i grčkih naseobina (Budva, Solila). Rimljani su 168. osvojili Ilirik i vladali su Bokom do 476. Iz tog su se vremena sačuvali mnogi arheološki nalazi, pored gradova (Acruvium i Butua), tragovi hramova, veće zgrade, vile sa mozaicima (mozaici u Risnu ukrašeni figurom mitološkog boga Hipnosa), ceste, natpisi, dijelovi vodovoda, opeke, grnčarija i poneka kamena carska glava. Risan je u vremenu rimske vlasti bio glavno naselje Boke, pa se od ilirskog razdoblja sve do XII. vijeka čitava Boka nazivala Risanski zaliv (Rizonikos kolpos, Sinus Risonicus). Kasnije će, pored Kotora, oživjeti još i bizantsko uporište Rose, koje preuzima dio administrativne i crkvene uprave nad dijelom Boke kotorske. Bizant je vladao Bokom od propasti Zapadnog rimskog carstva 476. do pojave dukljanske dinastije Vojislavljevića, koji se osamostaljuju sredinom XI. vijeka.

Kotorska biskupija (sufraganska Crkva Splitske Nadbiskupije)
U srpskim i crnogorskim historiografskim i inim knjigama i studijama nakon gore navedenih podataka slijedi prekid u iznošenju povijesnih činjenica. Naime, tada, u 6. stoljeću dolazi do doseljavanja Hrvata, a to se želi izostaviti. Hrvatsko naseljavanje Boke kotorske i Crne Gore još je uvijek tabu za ovdašnju sredinu. Umjesto objektivnog pristupa povijesnoj građi, ovdje se o Hrvatima počinje govoriti tek u kontekstu novoga vijeka. Do tada kao da nisu postojali. Bizantski izvori, koji se inače obilno koriste, sada se mimoilaze kako se ne bi govorilo o Hrvatima. Arheološka vrela koja obilno svjedoče o doselidbi Hrvata i njihovome životu u prvim stoljećima nakon toga, također se ne koriste. Nasuprot tome, srpska komponenta iz vremena Nemanjića, premda se javlja kao osvajačka i okupatorska, naglašeno se ističe kao povijesna vrijednost. Ne daj Bože da bi netko pisao o Crvenoj Hrvatskoj!
Kako to izgleda ilustrira nam knjiga Riste Kovijanića: «Kotorski medaljoni» («Gospoa od Škrpjela», Perast, 2007.) Taj je Rista rođen 1895. u Durđevini kod manastira Morače. Nositelj spomenice sudionika Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, etc. Bio je direktor Gimnazije u Kotoru 1940.-1941., zatim viši «naučni suradnik Državnog arhiva u Kotoru 1950.-1962.», pisac mnogih «naučnih» stvari o Kotoru i Boki. Moćna šovinistička persona kojoj riječ Hrvati nije lagano prelazila preko ustiju, a čijem se antihrvatskom pisanju nitko nije usudio suprotstaviti. Pa i ovu knjigu, iz koje navodimo primjere falsificiranja povijesti, objavila je izdavačka kuća «Gospa od Škrpjela» koju vodi hrvatski župnik iz Persata.
Evo kako Rista u ovoj tobože poetiziranoj knjizi, tumači povijest Kotora:
«U VII. vijeku, pred navalom Slovena, Romani iz Risna prelaze u Kotor…
U VII. I VIII. vijeku, primorje Duklje dobija slovenski karakter….
Od X. stoljeća već imaš našu dušu i obličje naše, jugoslavensko…
Postanak našeg slavnog grada (misli na Kotor, op. Đ.V.) legenda veže za ime našeg slavnog vladara, za doba najvećeg uspona srednjovjekovnog Kotora, doba cara Dušana, Nikole Buće i Vite Kotoranina…
I Dušan se ponosio tvojom slavom; nazvao te svojim ‘ljubljenim, slavnim i stolnim gradom’… Tri su ličnosti, Dušan (srpski car, op. Đ.V.), Miloš (Obilić, op. Đ.V.) i Marko (Kraljević, op. Đ.V.), najviše su opjevane u našoj narodnoj poeziji…
Od vremena svog slovenskog izraza, Kotor je prošao kroz sljedeće istorijske periode:
1. Doba dukljansko-zetskih vladara…
2. Doba Nemanjića (1185.-1371.)…
3. Prelazno doba (1371.-1391.)…
4. Doba samostalnosti )1391.-1420.)…
5. Doba mletačke vladavine (1420.-1797.)…
6. Drugo prelazno razdoblje (1797.-1814.)
7. Doba austrijske vladavine (1814.-1918.) i
8. U Jugoslaviji…»
I tako dalje, Hrvata u Kotoru apsolutno nema. Tu su samo «Sloveni» i Srbi, dakako! Takve knjige čitaju ovdašnji Hrvati i iz njih uče kako zapravo njihova povijest ne postoji.
Rista čije smo umotvore citirali nije jedini koji lažira povijest Boke kotorske, izbacujući iz nje Hrvate. Ima u Ristinome kolu i bokeljskih Hrvata. Jedan od njih je novinar i pisac iz Perasta, Tomislav Grgurević. On je napisao knjigu «Perast još živi» koju je objavila jedna splitska nakladnička kuća, 2005. godine. Naš Tomislav bez imalo stida o povijesti grada koji je naseljen Hrvatima od ranog srednjeg vijeka, piše ovako:
«Prošlost Perasta puna je borbi i ratova od osnivanja do naših dana. Nastojali su ga pokoriti Grci, Rimljani, Iliri, Saraceni, Turci, Mlečani, Francuzi, Rusi, Austrijanci, Italijani, Nijemci». I tako dalje, cijela knjiga o hrvatskome mjestu, a da se piscu niti u šali nije omakla riječ «Hrvati». Zamislimo monografiju o Cetinju u kojoj se niti jednom riječju ne bi spomenuli Crnogorci! Ovakvo prešućivanje hrvatskog naroda treba osuditi. To je rezultat negativnoga odnosa prema ovoj manjini, to je otvorena asimilacija. Strašno je što su u nju uključeni odnarođeni domaći ljudi. A Njegoš je pisao: «Poturica gori od Turčina»! No, sada njegovim sunarodnjacima ne smetaju hrvatske poturice! Kada sam telefonski nazvao Tomislava Grgurevića u upozorio ga na totalno prešućivanje imena naroda koji je živio u Perastu, priznao je kroz zube: «Da, pogriješio sam!» A takvih Hrvata koji su se trudili uništavati povijest svoga naroda i gasiti mu historijsku svijest, kao što je to činio pokojni Grgurević, ima mnogo. I među svećenicima, uključujući i biskupe, da ne bude zabune! Biti će prilike osvrnuti se na sve njih. Zbog povijesne istine.

Sušanj – panorama
Glede doselidbe Hrvata u Crnu Goru i Boku kotorsku, situacija ne bi trebala biti tabu, niti političko opterećenje za bilo koga, jer je, s historiografskog motrišta, problematika jasna. Mnogo je toga još neistraženo i stoga na razini teza, ali bitne su odrednice obrađene i definirane. Događaji koji su još u fazi istraživanja i rekonstrukcije zbog nedostatka primarnih povijesnih vrela, ne smiju se predstavljati kao povijesna istina. Ako se to čini, tada je riječ o nepoštenome radu, čak o banditizmu u historiografiji. Političke igre, poglavito one nacionalističkog karaktera, ovdje su ne samo nepotrebne, već i štetne. Ono što pripada povijesti Hrvata ne smije se prešutjeti, kao što se povijest drugih etnija na ovome prostoru, također ne smije prešutjeti. Loše je i sramotno kada u njima sudjeluju i povjesničari, jer zloporabom svoga znanja štete proučavanju povijesne istine, odvode to proučavanje na krivi put, pa i u ćor-sokak, umjesto da pridonesu objektivnoj interpretaciji povijesnih spoznaja.
Hrvatska historiografija
Što se tiče hrvatske historiografije, spoznaje su iznesene javno. Onaj tko se s njima ne slaže dužan je podastrijeti povijedna vrela kojima to može dokazati, ili ponuditi relevantnu interpretaciju postojećih.
Hrvatski je etnos u svome selidbenome valu zahvatio Boku kotorsku i Crnu Goru već u 6.-7. stoljeću. Koji je bio obim te migracije i kako su doseljeni Hrvati politički ustrojili naseljeni prostor, kakvi su bili oblici simbioze s domicilnim pučanstvom, nije dovoljno istraženo i ta je tema još uvijek izazov za povijenu znanost. O ovome navodimo, kao primjer, kvalitetan rad Zdenka Žeravice: Rani srednji vijek Boke kotorske (Hrvati Boke kotorske. Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić, 2003., str. 255.-289.).

Crkva sv. Petke -Venerande, župa Sutomore. Dogovoreno je sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom da služi kao zajednički hram njezinim vjernicima i rimokatolicima. Pisac ovih redaka osobno se uvjerio kako je dogovor izigran jer se katolički dio bogoslužnog prostora sveo na mali ugao u koji stane tek nekoliko osoba.
Zdenko Žeravica ističe kako u «tumačenju našeg ranog srednjeg vijeka treba poći od toga da uobičajeno uzimani datumi osvajanja ovih krajeva (pad Salone) moraju biti znatno raniji, pozivajući se na navode da su Slaveni i Avari preplavili cijeli Balkanski poluotok i tu osnovali stalna naselja: ‘U trećoj godini poslije smrti cara Justina (Justin II. Mlađi, 565.-578.) jedan prokleti narod nazvan Slaveni, diže se i preplavi čitavu Grčku i oblast Soluna i čitavu Trakiju i zauze gradove…, i oni zagospodare čitavom zemljom i nastaniše se u njoj silom i boraviše kao da je njihova, bez straha’. (Cyril Mango, Rani srednji vek, Beograd, 1976., 106.). Dakle, Slaveni su već duže živjeli u ovim prostranstvima, znatno prije opsade Konstantinopola (626.), odnosno pada Salone (614.)»
Osim povijesnih vrela Žeravica se oslanja i na druge izvore, kao što su arheološki artefakti, sakralno graditeljstvo, umjetnički stilovi, crkvena organizacija i t. d. Takav je pristup ispravan i današnja ga historiografija primjenjuje. Navodimo osnovne spoznaje do kojih je došao ovaj znanstvenik:
«Prisutnost Hrvata u ovim krajevima u 6.-7. st. dokumentira i keramička posuda ukrašena valovnicom, kao i ulomci keramike s utvrde u Ulcinju iz ranobizantskog razdoblja, odnosno Justinijanovog limesa. To se dešavalo u vrijeme kada su bizantske trupe (naročito 548. god.) bile jako zauzete u borbi s Gotima u južnoj Italiji, a baš u tom periodu ‘vojska Slavena’ prodire do Drača, zauzimajući prema Prokopiju mnoge gradove usput, iz čega je proistekla i logična pretpostavka da su osvojili i mnoge gradove Prevalisa».
Žeravica je došao do spoznaje da se pokrštavanje Hrvata, kao prijelomni moment u njihovoj povijesti, zbilo se «još tijekom 7. i 8. st., pa se upravo stoga i bilježi onako intenzivan crkveni razvoj (podizanje crkava, samostana i dr.), vjerojatno već od kraja 8., a neosporno 9. st. (…)
Najraniji – nastavlja autor – do sada poznati srednjovjekovni nalazi iz Boke kotorske su oni u masivu planine Orjen, na visoravni Kameno, gdje je otkrivena nekropola ravnih grobova, koja je dala podatke za identifikaciju prvih Slavena-Hrvata na tlu kasnije župe Dračevica, odnosno južnog primorja uopće».
Proučavanje nekropole Kameno, kako piše Žeravica, donijelo je na svjetlo dana važno otkriće:
«Keramički nalazi s nekropole imaju analogiju na lokalitetima starohrvatske skupine u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, posebno na brojnim nekropolama. Ova se nekropola materijalom i karakteristikama pogrebnog ritala uklapa u krug starohrvatskih nekropola. Možemo pretpostaviti da tipu i kulturnom opredjeljenju kao i Kameno pripada i nekropola uz baziliku i trikonhos u Doljanima kod Podgorice, za koju se u preliminarnom izvješću navodi da pripada ranom srednjem vijeku. (…)»
Benediktinski samostani neodvojivi su dio ranosrednjovjekovne povijesti Hrvata, pa tako i onih u Boki kotorskoj. O njima Zdenko Žeravica piše slijedeće:
«Za sljedeće razdoblje najviše arheoloških nalaza je u vezi s horizontom tzv. benediktinskih samostana i crkava, za koje postoje pisani izvori da su podizani već od početka 9. st. (…) Koliko je bio njihov značaj na hrvatskom prostoru, govori i okolnost da je njihov samostan u Rižicama osnovao hrvatski knez Trpimir. Cvat njihove djelatnosti na jadranskoj obali je u razdoblju 9.-13. st., a izričito velika koncentracija im je upravo u Boki kotorskoj gdje je preko 20 samostana i crkava. Njihova djelatnost već od kraja 6. st. odvijala se u ambijentu preostalog romanskog stanovništva, novopridošlih Hrvata i njihove vjerojatne simbioze s autohtonim pučanstvom. O tome svjedoči opstajanje Hrvata na prostoru Kameno u župi Dračevica, s kojim se vežu čak neposredno 3 ranosrednjovjekovna benediktinska samostana: Bijela, Sušćepan i Kuti. (…) Upravo benediktinski samostani i crkve pokazuju crkvenu povezanost Boke sa zapadom, a što je definitivno potvrđeno moćnim utjecajem hrvatskog kralja Tomislava na ova područja. Tako je u toj domeni ostalo i kasnije, za vremena nemanjičke političke dominacije ovim prostorima, jer je i tada očuvan autohtoni hrvatski živalj».
«Područje Boke i cijele Crvene Hrvatske ujedinjeno je sa Bijelom (Zapadnom) Hrvatskom do sredine 10 stoljeća u jednu državu. To je moglo biti vrijeme cijepanja Dukljana na kasnije Crnogorce koji su se osamostalili, i Hrvate koji su ostali u području Boke. Tokom 12. stoljeća niču uz obalu mnogi novi gradovi. Kotor postaje pomorsko trgovačko središte, a crkva Svetog Tripuna podignuta je 1166. uz pomoć pomorskih trgovaca. Kotor postaje poznat po brodograđevnoj industriji». (Wikipedija)
Važne su nam spoznaje i starijih hrvatskih povjesničara.
Ferdo Šišić:«Od VII. stoljeća prostirala se Hrvatska od rijeke Raše u Istri do Bojane uz Jadransko more i zvala se: od Raše do Neretve, bijela Hrvatska, a od Neretve do Bojane (možda i do Drača) crvena Hrvatska)». «Povijest Hrvata» (1925.)
N.Z. Bjelovučić: «Pogrešno neki pišu, da su se Hrvati naselili do Raše u Istri. Naprotiv se Hrvati naseliše po ogromnom dijelu Istre sve do zidina južnih i zapadnih talijanskih gradova na moru. Dokazom nam je sačuvana ćakavština u cijeloj Istri, starohrvatski crkveni jezik i glagolica, hrvatski statuti, imena gora, dolina, rijeka i mjesta». («Etnografske granice Hrvata i Slovenaca», 1934.).»
«Crvena Hrvatska» je obuhvaćala uglavnom današnje kotare: Stolac, Ljubinje, Nevesinje, Gacko, Bileće, Trebinje, dubrovačku okolicu s Pelješcem i Mljetom, Boku Kotorsku i Bar, te okolice Cetinja, Virpazara, Crnojevića Rijeke, Podgorice i Nikšića.
Godine 925. Papa Ivan X. piše pismo, povodom crkvenog Sabora u Splitu, kralju Tomislavu, knezu Mihajlu Viševiću i svim županima, svećenicima i cijelom narodu, koji boravi u «Slovinskoj» (tj. hrvatskoj) zemlji i u Dalmaciji. («Crvena Hrvatska i Dubrovnik», 1929. g.)
Crnogorska u srpska historiografija ne može prešutjeti postojanje Hrvata u Boki kotorskoj u novome vijeku, ali sada ih prešućuje tako da umjesto hrvatskoga narodnoga imena koristi pokrajinski naziv «Bokelji», «Katolici», i t. sl. Stoga je potrebno ispraviti ovo političko manipuliranje etnonimima.
Đuro Vidmarović
Izvor: https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/7443-hrvati-u-crnoj-gori-i-boki-kotorskoj-26.html
Tijekom XVII. i XVIII. vijeka Boka kotorska (misli se na njezin dio koji se nalazio u sastavu Venecije) je doživjela kulturno-ekonomski prosperitet, zahvaljujući snažnoj trgovačkoj mornarici, trgovini sa zaleđem i svim morskim i oceanskim centrima Sredozemlja i Evrope. Nosioci tog prosperiteta su isključivo ovdašnji Hrvati. Hrvatski bokeljski pomorci se u početku sa svojim malenim potencijalima uključuju u antipiratske borbe na moru, sa centrima u sjeverno-afričkoj Barbariji (Tunisu), Ulcinju i Herceg Novom. Nudeći Veneciji baš ono što joj je nedostajalo – ratnike, pomorske trgovce i brodove, oni za uzvrat stječu status pomorskih naselja, općine, trgovačke privilegije i odlikovanja za zasluge u ratovima. Najveću ulogu u pomorskoj trgovini imala je srednjovjekovna hrvatska katolička staleška bratovština Kotorska mornarica, čiji statut datira iz 1463. godine. Pomorska trgovina je, uglavnom, bila tranzitna, ali je bila i izvozne orijentacije, jer su na kotorski trg dolazili proizvodi iz crnogorsko-hercegovačkog zaleđa. Naročito se trgovalo albanskim žitom, grčkim i crnogorskim sirom, vunom, duhanom, kožom, suhim mesom, ribom, smolom, uljem, voskom i dr. Bilo je slučajeva trgovine robljem. U tom snažnom privrednom poletu posebno je prosperirao Perast koji je krajem XVII. i početkom XVIII. vijeka imao preko 200 brodova.
Peraštanski Hrvati održavali su veze sa svim većim pomorskim i kulturnim centrima Evrope. Posredstvom trgovine stizali su i kulturni utjecaji, pa se Perast razvio u jako hrvatsko kulturno središte, naročito barokne umjetnosti, čiji je najreprezentativniji predstavnik slikar Tripo Kokolja (oslikao crkvu Gospe od Škrpjela). U Perastu se uzdiglo nekoliko aristokratskih hrvatskih porodica koje su svoje bogatstvo stekle trgovinom. Najpoznatije su bile Zmajevići, Viskovići, Bujovići i Martinovici. Broj bokeljskih brodova je varirao s obzirom na epohu. Već krajem XVIII. vijeka njihov broj počinje da opada da bi 1802. godine Hrvati u Boki kotorskoj posjedovali 300 velikih brodova od 2.000-6.000 starova (venecijanski star: oko 83,3 dm3) sa godišnjim prihodom od 200.000 zlatnih dukata. Bilo je još dosta znatno manjih brodova. Nekoliko je velikih imena bokeljskih Hrvata-pomoraca steklo međunarodni ugled (J. Bizanti, M. Zmajević, M. Vojnović, M. Vukasović i dr), dok su Marka Martinovića Mleci izabrali za predavača ruskim boljarima koje je ruski car Petar I. Veliki poslao 1698. godine na studije navigacije u Perast. Hrvat iz Perasta Matija Zmajević bio je admiral u ruskoj mornarici. Tijekom mletačke vladavine u Boki je živjelo isključivo hrvatsko stanovništvo. U Kotoru se nalazilo sjedište biskupije, a najpoznatiji među kotorskim biskupima bili su članovi peraštanske porodice Zmajevića (Andrija i Vićenco). Prisvajanjem Grblja 1647. godine i osvajanjem turskog dijela Boke 1699. godine, u Boku dospijeva mnogo pravoslavnoga življa.
Demografska promjena u Boki kotorskoj uslijedila je tijekom rata s Turskom 1683.-1699.godine. Nakon toga rata veliki se broj pravoslavnog stanovništva doselio u Boku iz Crne Gore i Hercegovine, naročito u pojas od Herceg Novog do Risna. Perast, Kotor, Dobrota i Prčanj ostali su i dalje isključivo hrvatske sredine. Mletačku republiku uništio je Napoleon 1797. godine. Po odredbama mira u Kampoformiju (1797.), Boka je pripala Habsburškoj monarhiji. Prva vladavina Austrije u Boki trajala je do 1806. godine. Zatim su uslijedile kratkotrajne vladavine Rusa 1806.-1807. i Francuza 1807.-1813. Nakon poraza Napoleona u Rusiji 1812. i u bici naroda kod Lajpciga 1813. godine, Francuzi se povlače iz Boke.
Velike sile su na Bečkom kongresu odlučile da Boka kotorska pripadne Austriji, koja je preuzela upravu nad njom 1814. godine. Boka je ostala pod austrijskom upravom sve do 1918. godine. U XIX. vijeku bokeljska mornarica postepeno propada. Dok se tijekom prve austrijske vladavine nastavljao uspon pomorske privrede, dotle je za vrijeme kratkotrajne francuske vladavine hrvatska bokeljska trgovačka flota velikim dijelom uništena, zbog francuske kontinentalne blokade. Dugotrajna druga austrijska vladavina (1814.-1918.) produžila je u početku teške posljedice propadanja pomorske privrede Boke Kotorske, jer su samo Trst i Rijeka dobivali subvencije. Boka naročito ekonomski gubi nakon što ju Austrija pretvara u ratnu luku. Propadanje pomorstva uvjetovalo je emigraciju hrvatskih bokeljskih moreplovaca, koja je počela još krajem XVIII. vijeka, što je uvjetovalo da Boka gubi ne samo hrvatski ljudski potencijal već i ekonomsku snagu. Pomorci su išli u evropska središta, plovili po južnoj Rusiji, od ušća Dnjestra do Kavkaza, ili su se zapošljavali na Austrijskom Lloydu.
Najznačajniji kulturni događaj u Boki kotorskoj za vrijeme Austrije, bilo je otvaranje gimnazije u Kotoru 1864. godine, koja je od 1883. radila na hrvatskome jeziku. Austrija je pokušala Boku kotorsku što čvršće vezati za Beč. Uloga Boke na početku XX. vijeka postala je složenija, jer je Austrija shvatila da će Crna Gora, kao ruski eksponent, postati brana njenom nadiranju na Balkan, a i da sama može pokazati aspiracije prema njezinim pograničnim prostorima. Zbog toga je više pažnje posvetila fortifikaciji Boke. Crna Gora je stupila 1914. u rat protiv Austro-ugarske. Dobro utvrđena granica prema Crnoj Gori, kao i velika koncentracija ratnih brodova, artiljerije i vojnika, omogućili su austrougarskoj vojsci da od 8. do 10. siječnja 1916. godine probije lovćensku bojišnicu, zauzme Lovćen i Cetinje i okupira Crnu Goru. Nakon poraza Centralnih sila raspala se Austro-ugarska, formirana je jugoslavenska država pod okupacijom Kraljevine Srbije, koja je 1918. okupirala Crnu Goru, uništila njezin državno-pravni status, protjerala njezinu dinastiju i izvršila pokolj nad pristalicama kralja Nikole I. Petrovića Njegoša i njegove Vlade.
Boka kotorska je 1921. oduzeta Dalmaciji, odnosno Hrvatskoj i pripojena Zetskoj oblasti. Od tada se bokeljski Hrvati nalaze u statusu nacionalne manjine.
U vrijeme Drugog svjetskog rata proces integracije Boke u Crnu Goru počeo je 1943. godine, kada je u Kolašinu, 15. studenoga, ustanovljeno ZAVNOCiB (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke), da bi sljedeće, 1944. godine, 13. srpnja, također u Kolašinu, prilikom formiranja CASNO-a (Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja) poslanici Boke kotorske, pripadnici Titove partizanske vojske, dali pristanak da Boka postane sastavni dio Crne Gore, što je potvrđeno na prvom zasjedanju CASNO-a, a kasnije verificirano i donošenjem ustava Narodne Republike Crne Gore, 1946. godine.
Prešućivanje hrvatskog narodnog imena u «Kratkom pregledu povijesti Kotorske biskupije»
Začuđuje autocenzura glede hrvatskoga etnonima i u tekstovima koji pripadaju Kotorskoj biskupiji. Ovo je teško razumljivi oblik neuvažavanja povijesnih činjenica i ruiniranja kolektivnoga sjećanja, što je oblik memoricida. Kao primjer navodimo «Kratki pregled povijesti kotorske biskupije », što se nalazi na t-portalu ove Crkve.
Veoma rano Boka kotorska je došla u dodir s kršćanstvom. Apostol naroda, Sveti Pavao, u poslanici Rimljanima (RIM 15, 19), ove prostore spominje kao Ilirik, a u drugoj poslanici Timoteju (2 TIM 4,10), kao Dalmaciju. Povezanost Ilirika s rimskom Crkvom išla je preko Soluna gdje je već u prvim stoljećima kršćanstva stolovao papinski vikar koji se još na VI ekumenskom saboru 681. godine potpisuje kao Vikar Rimskog Pape (“Vicarius Romani Pontificis”).
– Kako vidimo o doseljenju Hrvata niti slovca!

«Pojavu kršćanstva na području Bоке možemo smjestiti u kasnoantički, odnosno ranokršćanski period. Potvrđuje nam to Gemma, pronađena u Risnu s predstavom dobrog Pastira s janjetom i monogramom Isusa Krista, koja je datirana u treće ili četvrto stoljeće poslije Krista. Također, na jednoj rimskoj teguli koja se danas čuva u zbirci Gospe od Škrpjela, nalazi se urezan križ koji se također datira u četvrto stoljeće. Bio bi to najstariji poznati znak križa u Crnoj Gori.
Prigodom Teodozijeve podjele Rimskog carstva granica je išla na liniji Budva-Drina-Dunav. Područja lijevo od te granice pripala su Zapadu, a područja desno od nje Istoku. U crkvenom pogledu sav Ilirik je ostao pod jurisdikcijom Rima do 732. godine.
Pisani epigrafski spomenici iz VIII i IX stoljeća svjedoče o pripadnosti Boke zapadnom latinskom crkvenom krugu, još uvijek kako-tako jedinstvene i nepodijeljene Crkve. Isti spomenici nakon XI stoljeća također pripadaju latinskom crkvenim krugu».
– Ponovno o Hrvatima niti riječi!
«Teritorij biskupije u prošlosti se više puta mijenjao. U XIII i XIV st. granice Kotorske biskupije su dopirale do Dunava. Pod jurisdikcijom kotorskog biskupa bili su tada: Prizren, Janjevo, Novo Brdo, Novi Pazar, Brskovo, Golubac, Brvenik, Plana, Mačva, Trepča, Trgovište i Beograd. Još se u XVI st. kotorski biskup Tripo Bisanti (1513. -1540.) potpisivao kao biskup cijele Srbije: “Totius Serbiae”. Naravno, ovo se odnosilo na katolike u Srbiji.
Bока Kotorska, uključujući i Budvu, već je sigurno u V – VI stoljeću administrativno bila organizirana u tri biskupije: Risan, Kotor i Budva.
Prvi spоmen kotorskog biskupa Paulusa potiče iz 451. godine, dok je slijedeći spomen kotorskog biskupa iz 530. godine, gdje se on navodi kao sufragan Salonitaske crkve. Siguran je spomen kotorskog biskupa na saboru u Niceji 787. godine. Starokršćanska krstionica iz kraja V ili početka VI stoljeća u crkvi, sv. Marije od Rijeke, potvrđuje kontinuitet Kotorske biskupije od kasnoantičkih vremena. Kronotaksa kotorskih biskupa broji preko 80 imena».
– Premda navođenje sufraganstva Kotorske biskupije «Salonitanskoj crkvi» upućuje na neposrednu povezanost ove biskupije s Crkvom u Hrvata, a to znači i s tadašnjom Hrvatskom kraljevinom, pisci ove povijesti to prešućuju!
«Prvi poznati risanski biskup Sebastijan spominje se u pismima Pape Grgura Velikog 591- i 595. godine. Zadnji je risanski biskup bio kotorski franjevac Antun Pasquali 1540. godine. Za risanskog biskupa imenovao ga je Papa Sixto V koji je bio porijeklom iz Boke. Granice ove biskupije zauzimale su i dobar dio risanskog zaleđa. Znamenitoj benediktinskoj opatiji Sv. Jurja kraj Perasta, još su početkom XVIII st. stanovnici Grahova plaćali godišnji doprinos u maslu.
Nedavno otkriveni temelji velike ranokršćanske bazilike u Budvi iz VI stoljeća i ranokršćanske krstionice, također iz VI stoljeća u Gospinoj crkvi u Lastvi Grbaljskoj, svjedoče o ranoj prisutnosti kršćanstva na području Budvanske biskupije. Prvi se put budvanski biskup spominje u IX stoljeću kao sufragan dukljanske Metropolije. Zadnji je biskup u Budvi bio Antun Civrela 1570. godine. Brojni ratovi, pogibeljni život pomoraca, kužne bolesti, boravak zetskih episkopa u Boki i prodor Turaka u njeno zaleđe učinili su da se 1540. godine ugasi Risanska, a 1570. Budvanska biskupija. Istina, Budva će formalno do 1828. godine ostati biskupsko sjedište kojim će upravljati biskupi Kotora i nadbiskupi Bara, kao i samostalni apostolski vikari».
– Za koga su sagrađene navedene crkve i krstionice i koje su narodnosti kršćani kojima su ti objekti služili, to autore ne zanima, ili se ne usuđuju navesti. Čak niti iza pojmova «vjerojatno», ili «možda». A ti vjernici sigurno nisu bili Srbi, Talijani, Turci, Arapi, Grci ili neki deseti etnos, već pretežito (blago rečeno) Hrvati.
«Grad Herceg Novi i njegova bliža okolica pripadali su od osnutka grada 1382. godine pa do 1687. drevnoj Trebinjskoj biskupiji. Godine 1695. mletačke vlasti daju Herceg Novi na upravu makarskom biskupu – Nikoli Bjankoviću kao apostolskom administratoru sve do 1715. godine. Za vrijeme Morejskog rata (1684.-1699.) Bjanković je sudjelovao u borbi za oslobođenje Herceg Novog 1687. godine. Godine 1612. u aktima kotorskog biskupskog arhiva zabilježen je jedan spor oko jurisdikcije u Herceg Novom između mrkanskog biskupa i kotorskog generalnog vikara Bisantija. Biskup Marin Drago zbog slabe komunikacije postavio je u Herceg Novom Dekana s širokim ovlaštenjima (Vicariusforaneum amplissima poteštate).
Godine 1880. župe Spič, Sušanj i Brca koje su pripadale Barskoj nadbiskupiji, odlukom Kongregacije za širenje vjere bile su pridružene Kotorskoj biskupiji. Spič je tada imao oko 600, Sušanj 300, a Brca 200 katolika.
I pored favoriziranja pravoslavlja za vrijeme Nemanjića svekoliki tijek društvenog, političkog, umjetničkog a napose vjerskog života na području Kotorske biskupije ostaje u sferi zapadnog kršćanstva.
Na području Kotorske biskupije djelovalo je više muških i ženskih redovničkih zajednica. Samo benediktinskih samostana je bilo preko 20, neki od njih sigurno datiranih već od IX stoljeća, poput onih u Budvi i Kotoru. U povijesnim izvorima spominju se i brojni pustinjaci. Prvi spomen franjevaca u Kotoru potiče iz 1265. godine, a 1266. godine u Kotoru se javljaju i dominikanci. U XV stoljeću u Boki djeluje i celestinski red, kao reformirani ogranak benediktinskog reda. Od ženskih redovničkih zajednica na području Biskupije djelovale su: benediktinke, dominikanke, klarise, trećoredice, franjevke, milosrdnice, služavke Malog Isusa, sestre Sv. Križa te članice svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja».
– Zapanjuje činjenica što čak niti veliki broj benediktinskih samostana autorima ništa ne govori, premda je njihovo djelovanje neodvojivo od srednjovjekovne hrvatske povijesti.
«U početku je Kotorska starokršćanska biskupska katedra bila podložna solinskom, odnosno splitskom Metropoliti. Kraće vrijeme Kotor priznaje dukljanskog, odnosno barskog, pa dubrovačkog Metropolitu. Od godine 1172. (povremeno i ranije) pa sve do godine 1828. Kotor je u sastavu Metropolije talijanskog grada Barija. Od godine 1828. do 1932. Kotor je sufragan zadarskog Metropolite. Neko vrijeme je direktno podvrgnut Sv. Stolici, a od 1969. ponovno je u sastavu Splitske crkvene pokrajine.
Biskupija, čije se granice protežu od Sutorine (Herceg Novi) do rijeke Željeznice (Bar), administrativno je podijeljena na četiri dekanata, 26 župa i 3 kapelanije. U Biskupiji je inkardinirano 16 svećenika, dva redovnika te jedan svećenik iz druge biskupije. Ukupno 19 svećenika. Biskupija danas broji oko 10.000 vjernika».
Eto, ovo je kratka povijest Kotorske biskupije, biskupije koja postoji isključivo zbog bokokotorskih Hrvata. U toj kratkoj povijesti Hrvata nema.
Kronotaksa biskupa Risna (Rhysonium)
1. Sebastianus (591.-?) , 2. Mihalj (oko 1271.), 3. Nikola (?-1350.), 4. Dujam (1350.-1352.), 5. Andrija (oko 1398.), 6. Henrik de Tolvis (1400.-1420.), 7. Konstantin (oko 1423.), 8. Đuro (oko 1430.), 9. Ivan (1432.-1436.), 10. Dionizije Stjepanov (1436.-?), 11. Egidije (oko 1422.), 12. Adrian de Arnoldis (oko 1517.), 13. Ambrozije (oko 1519.), 14. Antun Paschalis (1520.-1540.)
Kronotaksa budvanskih biskupa
1. Silvestar (oko 1143.), 2. Sebarizije, izabran (1196.), 3. Ptolomej, izabran (1245.), 4. Incelerije, izabran (1276.), 5. Anzelmo (oko 1297.-1326.), 6. Ivan I., izabran (1326.), 7. N. N. (1347.-1351.), 8. Ivan II. Lucian (1361.-?), 9. Ivan III. (?), 10. Roder Oto, izabran (1401.), 11. Ivan IV. (1423.-?), 12. Matija (?-1433.), 13. Ivan V. de Sillanego, izabran (1433.), 14. Ivan VI. Rubino (1446.), 15. Jakov I. de Breberio, izabran (1447.), 16. Ivan VII., izabran (1455.), 17. Jeronim Magnan, izabran (1509.), 18. Šimun de Boschellis, izabran (1518.), 19. Gundislav Charvagial, izabran (1524.), 20. Jakov II. de Medio (1530.-oko 1537.), 21. Ludovik Chierigato, nadbiskup barski i budvanski (1541.). 22. Antun Civrelia (1558.-oko 1570.).
Kronotaksa kotorskih biskupa

1. Ivan I. (325.-?), 2. Pavao I. (451.-?), 3. N. N., možda Viktor (poslije 500.), 4. N. N. (631.-?), 5. Ivan II. (649.-?), 6. Ivan III. (787.-?), 7. N. N. (809.-?), 8. N. N. (925./928.-?), 9. Canaz (1010.-?), 10. N. N. (1020.-?), 11. Galantinus de Andriaco (1022./1047./1063./1074.), 12. N. N. (?-1033.), 13. Grimaldo (1090.-?), 14. Verestus (do 1115.), 15. Ursacije I (do 1115.), 16. Kristofor (do 1115.), 17. Ursacije II. (oko 1122.-?), 18. Nikefor I. (1141.), 19. Malo (?.- 1054.), 20. Nikefor II. (1167.-oko 1178.), 21. Majo (1179.-?), 22. Bucchia, Kotoranin (1181.-?), 23. Bocinus (1187.-?), 24. Leon Mihael, Kotoranin (?-1205.), 25. Leon Sergije I, Kotoranin (?-1215./1219.), 26. Blaž (1217.-1240.), 27. Deodatus (?-1247.), 28. Donati Centiberio, Kotoranin (1249.-1254.), 29. Ivan III. (1254.-?), 30. Marko (1260.-oko 1270.), 31. Domnius I. (Dujam) (1280.-1326.), 32. Meliciacca Darsa, Kotoranin (1327.-1327.), 33. Ponponije (1328.-1328.), 34. Sergije II. de Bolica, Kotoranin (1328.-1331.), 35. Rajmund Agonti (1331.-1334.), 36. Toma, iz Ulcinja (1334.-1344.), 37. Sergije III. (1344.), 38. Bartol I. (1348.-1349.), 39. Adam, Kotoranin (1349.-oko 1352.), 40. Dujam II., Splićanin (1352.-oko 1368.), 41. Stjepan I. de Nigris, Mlečanin (1369.-1374.), 42. Bernard I. (1374.-1375.), 43. Ivan IV., iz Drača (1375.-1397.), 44. Nikola Drago (?), 45. Bartol II. (?-1408.), 46. Antun, iz Bitonta (1410.-1420.), 47. Rajmund II., iz Viterba (1421.-1422.), 48. Franjo de Pavonibus (1422.-1425.), 49. Secundo Nani, Mlečanin (1425.-1429.), 50. Marin Contareno de Bernardis (1429.- 1454.), 51. Bernard II. (1454.-1457.),
52. Angelo Faseoli, Mlečanin (1457.-1458.), 53. Marco II de Nigri, Mlečanin (1459.-1474.), 54. Petar de Brutis, Mlečanin (1475.-1493.), 55. Ivan V. Cheregato (1493.-1512.), 56. Tripun de Bisanti, Kotoranin (1513.-1540.), 57. Luka de Bisanti, Kotoranin (1532.-1569.), 58. Pavao de Bisanti, Kotoranin (1565.-1578.), 59. Franjo II. Župan de Zuppanis iz Bara (1578.-1591. ?), 60. Jeronim Bucchia, Šibenčanin (1581.-1604.), 61. Anđelo II. Baronio, Mlečanin (1604.-?), 62. Jeronim II. Rusca, Mlečanin (1611.-1630.), 63. Jakob Pamphyli (1620.-1632.), 64. Vincencije Bucchia, Trogiranin (1622.-1656.), 65. Ivan Antun Zborovac (Sborovacio) (1657.-?), 66. Marin Drago II., Kotoranin (1688.-?), 67. Franjo III Parčić, Šibenčanin (1709.-1715.), 68. Šimun Griti, Makaranin (1716.-?), 69. Hijacint Zenobetti, Zadranin (1718.-1742.), 70. Vincencije II. Drago, Kotoranin (1743.), 71. Ivan Antun II. Casteli (1744.), 72. Stjepan II. de Oleo (1762.-1788.), 73. Ivan Bernardoni (Baccolo), Mlečanin (1789.), 74. Mihovil Matej Spalatin, Rabljanin (1793.-?),
75. Franjo P. Rakamarić, Pažanin (1796.-?), 76. Mark Antun Gregorina, Kotoranin (1801.-1815.), 77. Stjepan III. Pavlović-Lučić, Makaranin (1828.-1853.), 78. dr. Vicencije Žubranić, Krčanin (1854.), 79. Marko Kalogjera, Blaćanin (1856.-1866.), 80. Juraj Markić, Korčulanin (1868.-1879.), 81. dr. Kazimir Forlani, Drnišanin (1880.-1888.), 82. Tripun Radoničić, Prčanjanin (1888.-1894.), 83. Josip Marčelić, iz Preka (1892.-1894.), 84. Frane Uccelini, iz Lopuda (1894.-1937.), 85. dr. Pavao Butorac, Peraštanin (1938.-1950.), 86. apost. Administrator Gracija Ivanović, iz Dobrote (1950.-1981.), 87. Marko Perić (1981.-1983.), 88. Ivo Gugić, iz Vela Luke (1983.-1996.), 89. Ilija Janjić, iz Vidovica (1996.-do sada).
Đuro Vidmarović
Izvor: https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/7659-hrvati-u-crnoj-gori-i-boki-kotorskoj-36.html
Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (5/6)
Zaljev hrvatskih svetaca

Mučenici, blaženici i sveci Kotorske biskupije
Kotorski blaženici
Osim svetoga Tripuna i blažene Ozane Kotorke, o kojima će biti riječ u idućem nastavku, u Kotorskoj se biskupiji slavi nekoliko blaženika-franjevaca o čijim se životima i posljednjim počivalištima malo znade. Navodimo ih prema kronotaksi Biskupije.
Blaženi Martin iz Kotora, franjevački mučenik
Živio je u XIII. stoljeću. Papa Nikola IV. poslao ga je s fra Ciprijanom iz Bara u Srbiju radi suzbijanja patarenstva (Bogumili). Iz Srbije je fra Marin pošao u Tatarsku (Krimea, poluotok Krim na kojem je postojala moćna tatarska država), gdje je podnio mučeničku smrt godine 1288.
Liturgijski se slavi 7. prosinca.
Blaženi Marin (mlađi) iz Kotora, franjevački mučenik
Živio je u XV. stoljeću. Papa Sixto IV. poslao ga je 1472. godine kao svog poslanika k perzijskom šahu Ussun-Assanu zbog nekih crkvenih pitanja, te ujedno da ga pridobije za borbu protiv Turaka koji su već bili osvojili Carigrad. Godine 1472. Turci su ga ubili.
Blaženi Grgur iz Kotora, franjevac
Živio je i djelovao u Kotoru u XIII. i na početku XIV. stoljeća. Papa Klement V. ga je poslao u Srbiju da ondje radi na sjedinjenju sa Rimskom Crkvom. Umro je na glasu svetosti 15. prosinca 1308. godine.
Liturgijski se slavi 13. prosinca.
Blaženi Adam iz Kotora, franjevac
Preminuo je na glasu svetosti u Kotoru, tijelo mu je pokopano na otoku Gospe od Milosti. Bio je propovjednik i subrat u misionarstvu bl. Antunu, dračkom nadbiskupu.
Liturgijski se slavi 31. srpnja.
Blaženi Rafael iz Barlette, Servita
Rodio se u Kotoru i stupio je kao brat laik u servitski samostan u Barletti. Vršio je službu prosjaka. Nije nikad spavao u sobi već u crkvi pred tabernakulom. Isticao se karitativnom djelatnošću. Umro je klečeći pred oltarom na glasu svetosti 1566. godine.
Blaženi Angelico (Ivan Krstitelj Martinelli)
Rodio se 13. studenog 1832. godine u Castel Baroneze (Verona), a umro na glasu svetosti u Kotoru, 23. travnja 1879. Zemni su mu ostatci poslije tri godine izvađeni iz groba 18. studenog 1882. godine i smješteni u samostansku crkvu Svetog Duha. Kada su crkva i samostan bili predani kotorskom sjemeništu 05. studenog 1891. godine tijelo mu je bilo preneseno u samostansku crkvu sv. Nikole na Prčanju, gdje se i danas nalazi. Isticao se samaritanskim radom, osobito kada je u Kotoru i Boki 1867. godine harala kolera. Krijepio je umiruće od kojih su svi bježali. Pripadao je reformiranim franjevcima mletačke provincije.
Blaženi Gracija iz Mula

Blaženi Gracija iz Mula
Blaženi Gracija nije bio iz Kotora, već iz susjednoga ribarskoga sela Mula. Otuda mu i ime. Gracija iz Mula vrlo je poštovani svetac među Hrvatima u Boki kotorskoj. Kako se njegovo rodno mjesto Muo nalazi nadomak Kotora, preporučamo našim hodočasnicima posjet ovdašnjoj crkvi u kojoj se čuvaju svečeve moći. Životopis blaženoga Gracije napisao je svećenik Kotorske biskupije, don Pavao Medač. Prenosimo ga s internetskoga portala Biskupije.
Blaženi Gracija iz Mula bio je redovnik augustinac, pustinjak (Muo u Boki Kotorskoj, 27. studenoga 1438. – Venecija, 9. studenoga 1508.) svetac euharistije, pomiritelj ljudi i zaštitnik ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika, pomoraca
U malome ribarskom mjestu Muo, u Boki kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti. Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima. Ulaskom u augustinski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja Evanđelja Isusa Krista, njegovoga krsnog zaštitnika i Gracija (Milost) koju označavaju tri oblika plemenitosti – davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava – milost je ljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život „našega sveca”.
Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijevo srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.
Na putu ostvarenja poziva na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegovoga novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkog života.
U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija. Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovome molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju. Noćna su bdijenja bila njegova osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija. Kad god je radi službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Iako daleko od rodne Boke, bl. Gracija je bio pravi Bokelj, kao i svi Bokelji cijeloga je života ostao istinski štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.
Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da je postao za sve ljude u potrebi milosno protočan. Gotovo da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama. Za ono što mu je Bog učinio Gracija je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti.
To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini. Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko mnoštvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim. Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira”. Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.
Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te se cijeli samostan našao u pogibeljnoj nestašici pitke vode. Tada su po Gracijevom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napunio pitkom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po njegovom zagovoru od tad pronalazili pitku vodu koja na otocima i kršnim predjelima osobito život znači. Tamo gdje bi se pojavio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogodila bi se ljubav. On je i danas liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca koje krase svetište bl. Gracija.
Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svijetlo. Kad su nakon deset godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo bl. Gracije od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracija raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracija pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki kotorskoj na daljnje čuvanje.
Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula Gracijevo tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. Gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora. Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu poblaženja na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga u 15 sati svake godine.
Svake se godine ponavlja svečanost puna ushita i radosti koju sumještani blaženikovi pripremaju 9. studenoga. Ponos i radost kojom je Svevišnji obdario Boku i njen narod po Graciji ne jenjava kroz sva ova stoljeća. I u najteža vremena ratova i neslaganja Graciji za milosti koje po njemu od Boga primaju, zahvaljuju pravoslavni i katolici, a u svakoj župnoj crkvi Kotorske biskupije časti se slika bl. Gracija.
Čuda koja su se dogodila po zagovoru bl. Gracija mogu se razvrstati u nekoliko skupina, više puta Gracija je bio pomoćnik u pomorskim nesrećama, u ozdravljenjima od raznih teških bolesti pluća, dišnih putova i grla ili drugih vitalnih organa, posrednik u pronalaženju pitke vode za sušnih vremena, pomiritelj onih u svađi i osobito liječnik bračne ljubavi. I danas se događaju i pamte čuda spasenja bilo na moru ili na kopnu, oslobođenja i ozdravljenja po zagovorniku s Mula. S osobitim ponosom pamte ribari jedno Gracijevo posredništvo u ribolovu. Nakon tri dana neuspješnog pokušavanja, ribari su s molitvom bl. Graciji usprkos svake nade pošli na more i vratili se sa nezapamćenim ulovom od 6000 palamida, što se dogodilo trećega dana trodnevnog slavlja na čast blaženika i nikad prije ni poslije u Boki nije zabilježen toliki ulov te vrste ribe.
Vjerni puk je čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji „imaju uši da čuju” blaženik s oltara dovikuje: „Približite se izvoru spasa, euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama”. Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.
Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije”. Djetinje iskrena pobožnost bl. Gracije prema Mariji dala je njegovom liku onu ljupku toplinu koje su svjedoci siromasi i prosjaci, koji su mu uvijek bili na srcu kako onda dok su dolazili na samostanska vrata, tako i danas kad se nađu pred njegovim tijelom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga četvrtka narod se uz pjevanje svečanih himni „Ribaru skromni” i „Nut slavno tijelo našeg odvjetnika” okuplja oko njegovoga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracija kotorskog 8. studenoga.

Župna crkva Pomoćnice kršćana, Svetište bl. Gracija, Muo, 1864

Oltar bl Gracija

Zahvalne zavjetne pločice uz oltar bl. Gracija
Sveti Felix mučenik
Prčanj je, nakon Mula, slijedeće bokokotorsko hrvatsko mjesto. Stoga je prilika posjetiti ga i pomoliti se svetome Feliksu, slijedećem svecu iz Boke kotorske.

Prčanj
Sveti Felix (Srećko) mučenik je iz prvih vjekova kršćanstva. Prčanjski pomorci su ga donijeli 1738. godine iz talijanskoga grada Torcello (Venecija). Kada su stanovnici toga grada pred Atilinim hordama pobjegli na pješčane sprudove, gdje se danas nalazi Venecija, među ostalim donijeli su i ovu svetinju. Moći potiču iz rimskog Altina (sjeverna Italija).
Liturgijski se slavi 01. kolovoza.
U prčnjanjskoj samostanskoj crkvi sv. Nikole čuvaju se moći blaženoga fra Angelica (Ivana Krstitelja Martinellija), kamo su preneseni 1891. godine.
Službenica Božja Ana Marija Marović
Preporučamo posjet prelijepome mjestu Dobroti. Iz ovoga mjesta potječe blaženica Božja, Ana Marija Marović.

Dobrota

Ana Marija Marović
Ana Marija Marović rodila se u Veneciji 7. veljače 1815. godine, ali i otac i majka potječu iz Boke Kotorske, dakle iz istog kraja, gdje je živjela i umrla prva naša redovnica, koja je postigla čast oltara, bl. Ozana. Za razliku od bl. Ozane ona potječe iz čuvene i imućne hrvatske dobrotske obitelji. Bila je obdarena ljepotom i profinjenim umjetničkim darom, koji se vrlo rano počeo primjećivati. Život je otvarao vrata uživanja pred njom. Ali kad je ona primila prvu pričest, koja se prije reforme sv. Pija X. primala dosta kasno, ona je svu sebe posvetila Isusu i odlučila postati redovnicom. Zanimljivo je da je ta sveta pričest nekim čudnim slučajem pala na dan 15-og ožujka, kad se cijela Boka okuplja pred oltarom škrpjelske Majke Božje, pa je možda molitva pred oltarom Bogorodice – posrednice svih milosti, isprosila ovakvu jednu pričest. To nitko onda nije znao ni slutio. Njeni roditelji, koji su doduše bili pobožni i htjeli da im dijete bude vjerski odgojeno, nisu ni u misli dopuštali takvu mogućnost, da njihovo dijete bude darovano Bogu u redovničkom životu… Ana Marija nije im ništa govorila o svojoj odluci. Bilo je još prerano. Njen se život odvijao tada u bogatoj roditeljskoj kući pod vodstvom kućnog učitelja, čuvenog venecijanskog svećenika Daniela Canala. Izvana je to bio život jednog bezbrižnog djeteta, a u nutrini svojoj taj je život prolazio u tihim razgovorima s Isusom. U tim razgovorima sazrijevao je njen pjesnički talent, tu je imao izvor ganutljiv događaj s kanarincima, koji je kanarinčevu pjesmu posvetio Isusovu srcu. Kanarinčevu pjesma zabavljala je Anu Mariju, kao i toliku drugu djecu po bogataškim kućama. Ali zašto da prekrasna ptica pjeva samo za razonodu bogatih? Zašto ona ne bi potakla srca na ljubav prema onima koji pate? Ana Marija odluči sve svoje slobodno vrijeme posvetiti uzgoju kanarinaca. Prodavala je mlade kanarince, koje je sama uzgajala, a rodbina i prijatelji kuće Marović rado su kupovali te kanarince, zamišljajući to možda kao neki nestašluk mlade i nadarene pjesnikinje. A ona je, a da to nitko nije znao, pohađala zakutke Venecije, tražila bijednu izgladnjelu djecu i dijelila im poklon kanarinčeve pjesme. Kasnije će ti zakutci velikog grada progutati i njen život u divnoj žrtvi samoprijegora, kojoj je otvorila put kanarinčeva pjesma njene mladosti.
Došao je dan, kada je trebalo roditeljima otkriti svoju namjeru da će otići u samostan. Taj je dan došao, kad su počeli prosci, odlični mladići iz najboljih venecijanskih kuća, da u roditelja Ane Marije traže ruku njihove kćeri. Krijući saopćila je majci svoju odluku. Kad je to doznao otac, stric i još neka rodbina, nastala je bura. Nikako! Ni u kojem slučaju. Da umiri roditelje, djevojka je morala odustati od svoje namjere. Strašno joj je bilo teško. Nije znala, zašto Bog neće da ona ide u samostan. Međutim, Bog je imao s njom daleke i velike planove. Ona je morala neko vrijeme da provede u svijetu, kako bi dala vrlo osobit primjer suradnje svjetovnih osoba sa svećenstvom, da u takvom radu sazrije za veliku zadaću , koju će kasnije ostvariti u samostanu. Pokorila se Božjoj volji. Zadovoljila je roditelje. Ostala je u svijetu. Samo je od roditelja zatražila, da je puste živjeti životom potpune čistoće. Sad je razvila svjetovnjački apostolat u životu venecijanske crkve. Ona je bila desna ruka patrijarha Monicoa. Ona predvodi i potiče vjerski život, slika i piše pjesme, a sav utržak ide u dobre svrhe. Kanarinčeva pjesma počinje da prelazi u platna i stihove, poprima sve dublje i ljepše oblike, dok konačno s njenim zadnjim izdisajem ne utone u Isusovo srce i postaje pjesmom raja.
Međutim, prilike su se u njenoj roditeljskoj kući promijenile. Imetak je propadao, otac je umro. Majka, koje je brižnim materinskim okom pratila svoju kćer, vidjela je, koliko to dijete trpi radi svog svetog zvanja, koje ne može ostvariti. Ne, to nije bio prolazni hir razmaženog djeteta, a ni roditelji nemaju pravo u duši djece ometati istinski Božji glas. Majka je to razumjela. Tako je konačno došao dan, da je Ana Marija postala redovnicom, postala čak utemeljiteljicom nove družbe sestara, koju je utemeljila skupa sa svojim duhovnikom, kućnim učiteljem, svećenikom Danielom Canalom. Sestre Zadovoljštine Srca Isusova i Srca Marijina, tako se zvala ta nova družba Crkve. Apostolat, jedan od najtežih koje se može zamisliti. Spašavanje djevojaka, koje su propale ili su na putu propadanja. Sad se moglo vidjeti ovu svetu redovnicu, kako skupa sa svojim sestrama ide u zakutke velikog grada, kuda je nekad išla noseći kanarinčevu pjesmu u jazbine bijede. Sad je išla tražiti moralnu bijedu djevojke odane bludu. Kao sa svojim sestrama, kao sa svojom dragom djecom, vraćala se ova fino odgojena djevojka, pjesnikinja, umjetnica, u svoj samostan, da im pokaže što je ljubav Isusova srca, koja je ne živjela, nego gorjela u njenim grudima. Djevojke s ulice, odane bludu i piću, trebalo je uvoditi u kršćanski život i plodan rad. Čudesna pojava ljubavi! Tko bi izbrojio sva djela izvršna u tom pravcu. Životopisci naročito ističu jedno, i po tome se vidi, kolika je to bila njena duša. Jedna od tih jadnih djevojaka, dovedena u samostan, bila je neobično zla. Uživala je da radi sve protivno, nego što su je redovnice učile. Uživala je da psuje, krajnje poganim riječima opisuje bludne čine. Sablazan za sve i sasvim uzaludan rad sestara Ane Marije! Sestre su se požalile svojoj svetoj predstojnici i htjele je uvjeriti kako tu bijednicu treba otpustiti, jer ona, ne samo da se ne popravlja, nego kvari i druge. Ne, rekla je sveta predstojnica. Ne, nego ovako: Vi nju dajte k meni u sobu. Ona će od sad biti samo sa mnom, a vi se bavite ostalima. Tako se i učinilo. Što se događalo u toj sobi, to je vidio samo Bog. Samo On je vidio što je Ana Marija podnijela od te bludnice. Ali konačno je uspjela da i nju obrati! Jaka je kao smrt ljubav tvoja – rekao je Duh Sveti u Starom Zavjetu, a po Ani Mariji od Presveta Srca Isusova govori: Jaka je kao život ljubav tvoja…
Ali Ana Marija nije učila od božanskog srca samo ljubav nego i poniznost. Učite se od mene, jer sam krotak i ponizan srcem – rekao je božanski Otkupitelj. Ne može biti ljubav do Isusova srca bez poniznosti. Isto takav heroizam tražilo je Isusovo srce od starješinice družbe Njegova srca i u poniznosti kao u ljubavi. Čas za takav heroizam došao je, kad je u Veneciji osvanuo milanski svećenik Carlo Salerio, koji je bio u Milanu osnovao sličnu družbu. Njemu se činilo, da interes Crkve zahtjeva da se te dvije družbe sjedine. Interes Crkve! Isključiva riječ za Božju službenicu Anu Mariju Marović… Skinula je svoj omiljeni habit, zaključala negdje svoje temeljito napisane konstitucije. Daniel Canal bi je odsutan. Kad se vratio u Veneciju i vidio što je njegova duhovna kći učinila, stari svećenik klonuo je potišten. Težak je uspon svetaca. Taj uspon svi ljudi dobre volje slijede i moraju da ga slijede, ali ima jedna točka u tom usponu, gdje on počinje da biva samo ljubav, gdje se nazire svijetlo oltara Kristove Crkve, predodređeno samo odabranima.
Umrla je Ana Marija Marović u Veneciji 3. listopada 1887. godine. Dijecezanski proces za ispitivanje njena života poveo se u venecijanskoj patrijaršijskoj kuriji još prije zadnjeg Svjetskog rata, i u tom procesu je sudjelovala i Kotorska biskupija. Tada je taj proces prenesen u Rim, u Kongregaciju za kanonizaciju svetih. Kongregacija je prošle godine proglasila Dekret o herojskim krepostima službenice Božje Ane Marija Marović. Sada u tom procesu ne sudjeluje samo Kotorska biskupija, nego vjernici svih naših biskupija, jer je ta Božja službenica velika slava naše čitave domovine. Dao Bog da ova zvijezda Isusova srca što prije zasja na našim oltarima.
Često se u nas čuje žalba, kako sporo napreduje stvar poblaženja i posvećenja Božjih ugodnika i ugodnica, koje je dala Crkava u našem narodu. A zaboravljamo, da smo mi sami tome krivi. Bog traži našu suradnju. Ni otkupljenje svijeta nije došlo bez čovjekove suradnje. Krist – čovjek neumorno je surađivao s Božjim Sinom, koji je bio s njim sjedinjen u istoj Osobi, surađivao je potpuno, s čitavom svojom voljom i ne štedeći svoje ljudske napore, da se postigne djelo otkupljenja. Tu je pouka. Više treba surađivati s Bogom na pitanju beatifikacije i kanonizacije Božjih ugodnika i ugodnica našeg naroda. Pozvani smo moliti i prikazivati dobra djela i žrtve u tu svrhu, a prije svega pozvani smo ih upoznati. I ne smije biti jala, tog poroka koji razara dobro. Da upoznamo Božju službenicu Anu Mariju Marović, o kojoj se vodi proces u Kongregaciji za kanonizaciju svetih, pa da i doprinesemo svoj udio za tu beatifikaciju, to je svrha ovih nekoliko redaka.
Vjernici iz Hrvatske trebali bi svojim zagovorima pomoći u ostvarenju beatifikacije ove zaslužne bokeljske Hrvatice. Zbog toga je potrebno upoznavati ih s njezinim životom.
Đuro Vidmarović
Izvor: https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/8048-hrvati-u-crnoj-gori-i-boki-kotorskoj-56.html
Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (6/6)
Sveti Tripun mučenik

Ikona sv. Tripuna, rad grčkog slikara Ilije Moskosa,1658, fotografija: S. Kordić

Stolnica Kotorske biskupije posvećena sv. Tripunu
Sveti Tripun je rođen u Kampsadi (Mala Azija) oko 232. godine, a mučeničku smrt je podnio za vrijeme vladavine rimskog imperatora Decija, oko 250. godine.
Tijelo mu je preneseno u Kotor iz Carigrada 13. siječnja. 809. godine.
Kult sv. Tripuna neobično je raširen u južnoj Italiji (provincija Bari), gdje se prva crkva njemu u čast spominje 1326. godine. Najveća proslava u čast sv. Tripuna je u gradiću Adelfia, 12 km od Barija, gdje se na dan 10. studenog kada se slavi Tripundan po rimskom martirologiju, okupi i do 300.000 vjernika. Adelfia je dobila česticu relikvije sv. Tripuna 1839. godine iz Kotora.
Najpoznatija proslava Svetog Tripuna je svakako u Kotoru, čiji je on zaštitnik. Prva spominjanja moći Sv. Tripuna vežu se uz kotorskog građanina Andreu Saracenisa koji ih je donio u Kotor, te sagradio crkvu u njegovu čast. Na dijelu oltarske pregrade pronađen je i datum, 13. siječnja 809. koji potvrđuje da Kotor već 1200 godina čuva moći Svetog Tripuna. Izvorno, dan mučeništva sv. Tripuna je 2. veljače, međutim zbog blagdana Svjećnice, nije se slavio na taj dan. U samom začetku, moći su se prenosile dan prije, 2. veljače, ili dan kasnije, većinom 1. veljače. Pisane tragove o proslavi Svetog Tripuna na 1. veljače možemo pronaći u više izvora: Mramorni napuljski kalendar (9. stoljeće), Carigradski sinaksarij, ruski kalendari, grčki sinaksariji, itd. Tragovi slavljenja blagdana dan kasnije pronađeni su i u sljedećim dokumentima: Benediktinski martirologij (Usuardi Martyrologium iz 9. stoljeća), Kapuanski kalendar (9. – 12. stoljeće.) i Kotorski kalendar (15. stoljeće).
Dana 17. rujna 1594. papa Klement VIII. je odredio slavljenje sv. Tripuna za Kotorsku biskupiju na dan 3. veljače, te se od tada ovaj blagdan slavi 3. veljače.
Sveti Tripun se u Kotoru slavi i 13. siječnja – Prijenos svetih moći (Karike) i 10. studenog – Mali Tripundan.
Odajući počast sv. Tripunu, neizostavno se susrećemo s drevnom katedralom kojoj je on titular. Potrebno je zamoliti provjerenoga vodiča koji će vam objasniti povijest, značenje i bogatstvo ove crkve. Treba izbjeći neke ovdašnje vodiče, koji su, uglavnom, pristrani i koji prešućuju Hrvate, pa čak idu tako daleko da ovu hrvatsku katedralu povezuju s pravoslavljem iz doba Nemanjića, kada je Srbija bila ovdje okupatorska sila.

Unutrašnjost katedrale sv. Tripuna
Katedrala svetog Tripuna je jedan od simbola hrvatstva grada Kotora. Kao umjetničko djelo ona, dakako, nadilazi etničke granice i pripada cijelome svijetu. Nalazi se na istoimenom trgu, odmah pored sjedišta Biskupije kotorske, «Palate Drago». Cijeli prostor staroga Kotora skladna je srednjovjekovna urbana cjelina, a pogled na zidine koje se uspinju visoko na brdo iznad grada posjetitelje ostavljaju bez daha.
Katedrala je izgrađena 809. godine i upravo u to vrijeme poznati kotorski građanin Andrea Saracenis (koji je financirao izgradnju prve stolnice) otkupljuje od mletačkih trgovaca relikvije svetog Tripuna. Prva je katedrala sagrađena je kao crkva centralne osnove – martirium. Podsjećamo da ju spominje čuveni bizantski car Konstantin VII. Porfirogenit Dé Administrando Imperio (“O upravljanju carstvom”), jednim od najvažnijih izvora za povijest doseljenja Hrvata i prvih stoljeća njihovoga državnog ustroja u novoj Domovini. Oblik ove crkve otkriven je prilikom arheoloških istraživanja 1987. godine.
Poslije nekoliko vjekova, gradi se nova stolnica. Njezini su radovi počeli 1124. godine, za vrijeme biskupa kotorskog Ursacija. Radovi će trajati 42 godine, do 19. lipnja 1166. godine, kada ju je posvetio, prema povijesnim vrelima, biskup Majo, sa još pet biskupa i osam opata. Svečanosti su prisustvovali pripadnici kotorske vlastele i bizantski namjesnik Duklje i Dalmacije, Isak.
Katedrala sv. Tripuna sagrađena je u romaničkom stilu, sa elementima bizantske arhitekture. Njen izgled se kroz vjekove mijenjao, najčešće zbog čestih potresa, od kojih su najjači bili iz: 1537, 1563, 1667, i 1979. Tijekom obnova uvođeni su elementi arhitekture i enterijerskoga uređenja u duhu i ukusu vremena u kojima su te obnove izvođene (posebno su vidljivi elementi renesanse i baroka).
Na zapadnoj fasadi nalaze se dva zvonika. Prvobitni zvonici i fasada bili su uništeni tijekom zemljotresa 1667. godine. Nakon potresa izgrađeni su novi zvonici (sjeverni je visok 33 m, a južni 35 m), glavni portali, rozeta, terasa i trijem.
Katedrala je izgrađena kao trobrodna bazilika, sa tri i po traveja (prostor u crkvi omeđen stubovima iznad kojih se nalazi svod) i kupolom iznad srednjeg traveja glavnog broda crkve. Svaki od brodova ima apsidu. Apsida glavnog broda ukrašena je raskošnom gotičkom triforom. Ukupna dužina katedrale je 35,21 m, a širina 17,47 m. Glavni brod katedrale razdvojen je od bočnih smjenjivanjem petolisnih i monolitnih stupaca. Bočni brodovi imaju po sedam traveja.
Unutrašnjost katedrale oslikana je freskama 1331. godine (što je tada bilo u modi). Katedralu su oslikali grčki freskoslikari, koji su inače živjeli u Kotoru. Kupola srednjeg traveja uklonjena je poslije dva zemljotresa ttijekom XVI. vijeka, a sa njom i svod zapadnog traveja i polutraveja.
Rekonstrukcije su stalno mijenjale izgled crkve, tako da je malo ostalo od originalne katedrale. Godine 2002. godine katedrala dobiva diplomu Evropske unije zajedno sa organizacijom Europa Nostra za savršeno obnavljanje i seizmičko osiguranje najstarije romaničke katedrale na istočnojadranskoj obali i jedne od najstarijih stolnica Crkve u Hrvata.

Unutrašnjost katedrale sv. Tripuna
Najznačajniji dio unutrašnje dekoracije Katedrale je svakako romano-gotički ciborijum iz 1362. godine, koji se nalazi u prezbiterijumu nad glavnim oltarom. Ima četiri oktogonalna stupa na kojima se nalazi trospratna osmokutna konstrukcija. Horizontalne kamene grede koje povezuju stupove sadrže reljefe koji ilustriraju život sv. Tripuna. Na zidu apside nalazi se srebrno-pozlaćena pala (pala d’oro) sa prikazom Krista, Bogorodice, sv. Ivana, sv. Tripuna i 16 drugih svetaca. Rad je kotorskih zlatara iz prve polovine XV. vijeka, koji su po svojoj vještini bili nadaleko čuveni. U sjevernom bočnom brodu nalaze se oltari Blažene Djevice Marije i sv. Nikole, dok se u južnom bočnom brodu nalaze oltari sv. Roka i sv. Križa. U južnoj apsidi nalazi se smješten u formi oltara nekadašnji srebrni ures glavnog oltara iz XVII-XVIII vijeka.
Kako ističe akademik Cvito Fisković, kotorska stolnica pripada južnohrvatskome graditeljstvu, jer, «skoro ni po čemu na odvaja od kruga dalmatinskog graditeljstva». («Stilska zakašnjenja u pokrajinske oznake na stolnoj crkvi u Kotoru», u: Cvito Disković: Spomenička baština Boke kotorske, Matica Hrvatska, Zagreb, 2004., 109.-139.)
Godine 2009. biskup Ilija Janjić da je prostore gornje etaže Katedrale pretvoriti u bogat i stručno postavljen muzej. Taj muzej treba svakako pogledati i za to odvojiti nešto vremena, jer svaki od eksponata govori o prošlosti Hrvata u Kotoru.
Kotorska krstionica
Upozoravamo na srednjovjekovnu krstionicu koja se nalazi na ulazu u muzejski prostor, a čije se značenje ničim ne ističe, na nju se posebno ne upozorava, pa vam nitko o vodiča neće niti skrenuti pozornost na ovaj prevažan artefakt za najstariju povijest Hrvata. Ova je krstionica «živi» svjedok nazočnosti Hrvata u Kotoru od najstarijih vremena njihove doselidbe. Zbog njezine važnosti, a totalne prešućivanosti, upozoravam na rad akademika Cvita Fiskovića: «Krstionica iz 8. stoljeća u Kotoru» («Spomenička baština Boke kotorske», 139.-147.). Spomen od ovome spomeniku nećete pronaći niti u jednome vodiču kroz Kotor, ali. Na žalost, niti u prigodnoj knjizi o samoj Katedrali.

Kotorska krstionica
Akademik o ovome kulturno-povijesnome spomeniku piše: «Od najstarijih naših krstionica sačuvala se tek ninska na kojoj je uklesano ime kneza Višeslava. Poznata splitska krstionica s likom jednog hrvatskog vladara iz 11. stoljeća kasnije je sastavljena i njeni komadi su vjerojatno dio jedne oltarske pregrade. Spomenika te vrste i iz toga doba ima, dakle, malo, pa je stoga krstionica, koju ovdje donosimo, rijedak spomenik te vrste iz onog razdoblja kad su umjetnici, usprkos općem kulturnom opadanju, povezali umjetnost kasne antike s umjetnošću ranog srednjeg vijeka koji je onda nastajao. (…) Kotorska krstionica nalazila se dugo vremena skrivena u spremištu kotorskog trgovca, gospodina Marka Mijuškovića, u predgrađu Kotora, na području zvanom Mišulić. Služila je kao kamenica za maslinovo ulje». Nakon što je izvršio komparativnu analizu akademik je zaključio kako je «jasno da je kotorska krstionica potječe iz 8. stoljeća…».

Krstionica kneza Višeslava iz Nina

Lepetane
Život i martirij bokeljskih mučenika Petra, Andrije i Lovre (Lovrinca) obavijen je velom povijene tajne. Stoga lebdi između mita, narodnoga sjećanja i povijene istine.
Kao rodno mjesto tajanstvenih Bokeljskih mučenika spominje se prostor Lepetana. Riječ je o tri osobe koje se tradicionalno časte kao sveci, premda nemamo povijesne dokaze o njihovoj beatifikaciji. Riječ je o braći: Andriji, Petru i Lovrincu (Lovri). Njihove se moći čuvaju u Moćnicima stolnih crkava Kotora i Dubrovnika. Imena su im zapisana u popisu Moći dubrovačke stolnice 1844. godine. Navedena su u latinskoj transkripciji kao Petrus, Laurentius i Andreas. U kotorskoj stolnici pohranjeni su srebrnome stalku maleni dijelovi njihovih posmrtnih ostataka. Moći Bokeljskih mučenika štuju se jedino u Dubrovačkoj i Kotorskoj biskupiji.
Bokeljski sveci Andrija, Patar i Lovrinac više pripadaju legendi, nego povijesnoj stvarnosti. U Dubrovniku je sačuvana legenda o prijenosu njihovih moći u Republiku Svetoga Vlaha. Legenda pripovijeda: Za grob svete braće nitko nije znao. Jedne noći prikazali su se u snu nekoj starici iz Kotora. Zamolili su je da pođe u gradsko Poglavarstvo i ondje zatraži da se njihovi posmrtni ostatci ekshumiraju i prenesu na časnije mjesto. Starica je postupila kako joj je savjetovano, no bila je odbijena i to dva puta. Nakon toga dobiva novi naputak svete braće, da se sada obrati dubrovačkim vlastima. «Dubrovčani, saslušavši pomnjivo staricu, spremiše brod i uvečer s nekoliko svećenika otploviše u Kotorski zaljev». Omogućeno im je pronaći grob svete braće jer je mjesto ukopa bilo osvijetljeno upaljenim svijećama. Prema legendi, braća su bila pokopana «daleko od grada, na nepristupačnom mjestu». Dubrovački su ekshumirali njihove posmrtne ostatke i prenijeli ih na svoj brod. «Brod međutim osta nepomičan, jer je još nešto od tjelesa bilo ostalo u zemlji. Sakupivši i ovo, oko pol noći stigoše u Dubrovnik. Sveti ostatci bijahu jutrom svečano preneseni u Stolnu crkvu i tu pohranjeni». Kako bilježi nepoznati dubrovački kroničar, ovo se desilo navodno 1251. godine. (Annali Ecclestiastici, Farlati, VI., 47.; Anales Ragusini Anonymi, 33).
Slijedi zanimljiv nastavak. Kotorani (vjerojatno poglavar mjesta) su saznali za prijenos posmrtnih ostataka tajanstvenih «njihovih» svetaca i, očito došli do zaključka kako su pogriješili. Jer ako su Dubrovčani smatrali opravdanim odmah reagirati na staričin san, očito u svemu tome nešto ima, jer su Raguzini bili poznati kao razboriti i promoćurni ljudi. Stoga Kotorani, doznavši gdje su se nalazio grob, poslaše onamo skupinu građana, koja ustanovi da na mjestu groba sada teče voda. To se mjesto nazvalo Plavda. Izvor je potvrdio staričin san, odnosno pokazalo se da je naputak dobila doista od svetih pokojnika, te Kotorani shvatiše kako su svojim nevjerovanjem počinili grijeh. «Da okaju svoj grijeh, podigoše pokraj novonastaloga izvora crkvicu Mučenicima na slavu».
Uskoro se razvila priča o njihovome podrijetlu i mučeništvu koje su podnijeli od strane jedne domaće obitelji. Time legenda napušta svoje izvorište i ulazi u sferu tumačenja društvenih odnosa u Kotoru.
Legendarnost navedenih svetaca potvrđuje i nepostojanje pouzdanih podataka o mjestu njihova rođenja. Poznati bokeljski Hrvat Andrija Zmajević tvrdi da su rođeni u selu Žanjici (Luštica), 1249. godine. (Annali Ecclestiastici, Farlati, VI., 47.). Nije navedeno odakle je crpio podatke za navedenu tvrdnju.
Kao što je vijest o mjestu rođenju historiografski nepotvrđena, isto se desilo i s pričom o njihovome martiriju. Mučeništvo je bitan čimbenik beatifikacije u ranom i srednjovjekovnome Kršćanstvu. U svezi Bokeljskih svetaca pojavile su se dvije teze o njihovu martiriju: crnogorska i hrvatska. Po prvoj, sveci su pokopani negdje na Lovćenu, a po drugoj su obješeni u Kotoru, a pokopani izvan grada, na mjestu Plavda blizu mora, odakle su njihovi zemni ostatci, zahvaljujući indolenciji Kotorana, preneseni u Dubrovnik. Kako bi iskazali kajanje Kotorani su svetoj braći u čast podigli crkvicu sv. Lovrinca.
Arhivist i povjesničar, don Ivo Stjepćević o ovoj crkvici piše kako je vrlo stara i navodi prvu godinu njena spomena u povijesnim vrelima: 1326. («predjel sv. Lovrinca- contrata s. Laurenti… vine ade S Laurentio» ( Don Ivo latinsko ime Laurentio prevodi na hrvatski lokalnim oblikom Lovrijenac. U duhu književnoga standarda bilo bi sv. Lovro.) Ne podliježući legendi naglašava kako je «sumnjivo, nosi li (ova crkvica) ime po bokeljskim mučenicima… jer se u ispravama nigdje ne spominju Petar i Andrija». On navodi kasnije obavijesti o crkvici: «Kod kanonskog pohoda Oktavijana Garzadorusa, zadarskog nadbiskupa i apostolskog vizitatora, 30. studenoga 1624. čita se: ‘Crkvica u selu Lepetanima, pokraj mora, kotorske dijeceze, posvećena je sv. Lovrincu, juspatronatu kotorskoga biskupa, ima neke prihode i polja, koja se nalaze oko crkvice, u iznosu od 4 dukata. Nadarbenik je dužan misiti na dan sv. Lovrinca. Oltar su Turci porušili’. Biskup Sborovazzi kod pohoda, 5. listopada 1662. nalazi crkvicu zapuštenu i kao sklonište stoke. Ruševine su postojale do prošlog rata».
Kako su nedaleko Plavde pronađeni nadgrobni spomenici, don Ivo Stjepčević ne isključuje mogućnost da su sveta braća zapravo mučenici iz doba rimskih progona. O tome piše: «Pokopani, možda i rođeni, bijahu na mjestu gdje i mučeni i odatle preneseni u Dubrovnik».
Plavda i Jakalj vrlo su zanimljivi lokaliteti. Ovdje su pronađeni arheološki nalazi koji upućuju na postojanje rimskoga naselja, a naselje se nije podizalo na mjestima bez vode. Don Ivo Stjepčević pretpostavlja da je na ovome prostoru bilo «obilje vode». Srednjovjekovne rimokatoličke crkvice s ovoga prostora, a kojima se u povijesnim ispravama sačuvao spomen, upućuju na zaključak da se na ovome prostoru život nastavio i nakon pada Rimske Imperije. Nema razloga ne pretpostaviti kako su doseljeni Hrvati naselili mjesto pogodno za život i produžila mu povijesno trajanje. Prethodno rimsko pučanstvo ili se dislociralo, ili je došlo do suživota staroga i novoga etnosa.
Tko je povrgnuo svetu braću mučeništvu također je obavijeno povijesnom tajnom. Kao uzročnik njihova martirija spominje se kotorska obitelj Zaguri, podrijetlom iz Bara, premda se prvi povijesni dokumenti s podacima o njoj javljaju tek 1326. godine.
Činjenica što se moći Bokeljskih svetaca štuju jedino u Dubrovačkoj i Kotorskoj biskupiji ukazuje na njihovo lokalno podrijetlo. Smije se pretpostaviti da u legendi o prijenosu njihovih kostiju u Dubrovnik postoji stanovita povijesna podloga. Između Dubrovnika i Kotora postojao je stanoviti rivalitet. Legenda se može tumačiti i kao proizvod narodne mašte hrvatskoga pučanstva lastvanskoga kraja, vezane uz nadgrobne spomenike iz doba rimske vlasti, ali može imati i uporište u srednjovjekovnome isticanju važnosti svetih moći. Crkva koja je imala više relikvijara, poglavito onih s moćima važnih svetaca, postajala je poznatija, a njezini biskupi su time stjecali utjecaj ne samo u crkvenim, već i u političkim okvirima svoga vremena. Lokalne Crkve, Dubrovačka i Kotorska natjecale su se u broju i važnosti moćnika koje pohranjuju u svojim stolnicama. Dubrovnik je ime svetoga Blasiusa, čije je moći uspio zadobiti, pretvorio ne samo u zaštitnika Grada, već ga je stavio u naslov Države: Republika Svetog Vlaha. Kotor je uspio na čudesan način dobiti za svoju stolnicu moći svetoga Tripuna i on je ostao do danas zaštitnik grada. Nesumnjivo je u tom natjecanju doprinijela i Venecija.
Na portalu Kotorske biskupije o Bokeljskim mučenicima piše:
«Štuju se u kotorskoj i dubrovačkoj biskupiji. Vjerojatno je riječ o mučenicima iz rimskih vremena. Prema nekim izvorima iz 1249. godine, bili su mučeni od strane inovjeraca. Zemni ostatci su im nađeni u Lepetanima (Plavda), gdje im je na čast podignuta crkva u XIII. stoljeću. Moći su im prenesene u Dubrovnik oko 1250. godine. U Dubrovniku njima u čast bila je podignuta, kako kaže nadbiskup Andrija Zmajević, veličanstvena crkva (magnificum templum). Stradala je u potresu 1667. godine. Nova, sagrađena na njenom mjestu, srušena je 1801. godine. Danas njima u čast postoji oltar u dubrovačkoj katedrali. Također se i u kotorskoj katedrali čuvaju njihove relikvije. Kotorani su im oko 1250. godine sagradili crkvu koja se u arhivskim spisima spominje 1324. godine. U Krašićima je podignuta nova crkva njima u čast 1901. godine.
Liturgijski se slave 7. srpnja.
U Lepetanima se treba posjetiti župnu crkvu Sv. Antuna Padovanskog. Crkva je sagrađena 1760. godine. U njoj se nalazi oltarska slika koja prikazuje Gospu od Rozarija sa Sv. Antonom i Sv. Dominikom, rad umjetnika Tiepolove škole (Giovanni Battista Tiepolo ili Gianbattista Tiepolo /Venecija, 5. ožujka 1696. – 27. ožujka 1770., Madrid/ talijanski slikar i grafičar; jedan je od posljednjih velikih predstavnika venecijanskog slikarstva i jedan od najistaknutijih predstavnika kasnog baroka i rokokoa, virtuozni majstor iluzionizma i perspektive. XVIII. vijeka). Sliku je crkvi poklonio Anton Damjanović, brodovlasnik iz Lepetana. U crkvi se nalazi i jedna slika Mihaila Floria iz Prčanja, kao i vrlo interesantna slika Bogorodice nepoznatog franjevca iz 1869 godine. Zajedno sa župnim uredom i prednjim popločanim dvorištem čini cjelinu koja predstavlja svojevrstan društveni centar Tripovića. Sa uzvišice na kojoj se nalazi pruža jedinstven pogled na čitav zapadni dio zaljeva U crkvi se čuva slika sv. Petra i sv. Pavla, djelo talijanskog slikara Franceska (vjerojatno Francesca Maggiotta /Venecija, 1750.-1808./ No, možda je riječ o zadarskome slikaru Francescu Salghetti-Drioliju (1811–1877), prvome hrvatskome profesionalnom slikaru. Riječ je o slikaru koji naobrazbom, slikarskom tehnikom i motivima prelazi okvire lokalne povijesti umjetnosti i veže nas s europskom strujom romantičnog akademizma, ali i obrnuto, u inventar romantičarskih europskih tema dodaje dalmatinske krajolike, morlake i motive iz pjesništva Petra Preradovića. Njegove slike, skice i crteži otkrivaju, sloj po sloj, umjetnički, kulturološki i povijesni trenutak svog nastanka. Slikao je i u Crnoj Gori, zbog čega navodimo njegovo autorstvo kao mogućnost.).
Hodočasnici u Kotoru obvezatno će posjetiti grob blažene Ozane Kotorke i pomoliti se pred njezinim moćima. Riječ je velikoj svetici koja svojim podrijetlom povezuje crnogorski i hrvatski narod.
Blažena Ozana Kotorka

Blažena Ozana Kotorka
Rođena je 25. studenog 1493. godine u selu Relezi u središnjoj Crnoj Gori kao Katarina Kosić, u siromašnoj pravoslavnoj obitelji stočara. Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne slažu s rimskom Crkvom.” Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Umrla je u Kotoru 27. travnja 1565. godine, na glasu svetosti.
Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kćerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kuću te se preselila u Kotor.
Ondje bî primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je u katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla.
Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve.
Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”. U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti. Hozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu, uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.
U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.
Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. godine. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.
Za vrijeme tursko-mletačkog rata (1538. – 1540.), turski admiral i gusar Hajrudin Barbarosa, doplovio je sa 70 galija i 30 000 vojnika pred Kotor. Opsada je trajala od 11. do 16. kolovoza 1539. U obrani je uz providura Ivana Bemba sudjelovao i kotorski biskup Luka Bisanti te blažena Ozana, koja je uvjeravala građane u sigurnost pobjede i poticala ih na molitvu i obranu grada. Hajrudin Barbarosa odustao je peti dan i povukao se s vojskom.
Spominje se kao blažena već 1602. godine u testamentima kotorskih građana. Papa Pio XI. i službeno ju je 21. prosinca 1927. proglasio blaženom. Godine 1665. uvrštena je među zaštitnike grada Kotora i biskupije.
Katolička Crkva slavi njezino ime 27. travnja. Zaštitnica je Kotora i Kotorske biskupije, za Splitsku metropoliju proglašena je zaštitnicom ekumenizma.
Godine 1965. kotorska je biskupija svečano slavila 400. obljetnicu od blažene smrti svoje blaženice Hozane Kotorke. Tom je prigodom papa Pavao VI., preko svog državnog tajnika kardinala Cicognanija, upravio pismo kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanoviću, u kojem među inim kaže: “Blažena Hozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu.” Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Hozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj treba da budu “utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti”, kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane.
To bilo najbitnije o bokeljskim svecima, blaženicima i kršćanskim mučenicima. Kako je većina njih pripadala Hrvatima, a taj je broj neobično velik obzirom na broj hrvatskih žitelja Boke kotorske, nećemo pogriješiti ako ju nazovemo Zaljevom hrvatskih svetaca. Tim nazivom ne potiru se drugi narodi koji ovdje žive i njihovi sveci. Njihove svetinje, svece i božje ugodnike, Hrvati nikada nisu prezirali. Niti to kani pisac ovih redaka. Što više, ukoliko je riječ o osjetljivosti pripadnika Srpske Pravoslavne Crkve, tada im treba kazati kako je ekumenizam vredniji od šovinizma.
Đuro Vidmarović
Izvor: https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/8090-hrvati-u-crnoj-gori-i-boki-kotorskoj-66.html



