Hrvati i pod srpskim primasom
Kad bih se spuštao k moru u jutarnjim satima, obično bih na suprotnim stranama na dnu kale sjedile teta Kate i teta Momica. Teta Katin bi mi naizgled strog pogled usporio trk, a onda bih se okrenuo na drugu stranu i pozdravio tetu Momicu čija bi mi blagost izvukla smiješak. Svaka je od njih ispunjavala svoju ulogu anđela čuvara jer cesta je bila blizu i lako se u nepažnji moglo dogoditi zlo. Jedan me je anđeo morao upozoriti, a drugi ublažiti šok. Volio sam slušati tetu Momicu jer mi se njezin govor, iako otočki, činio umilnijim od našega. Govorila je tiho s pogledom kojim kao da je upila svu mudrost svijeta iako je rijetko napuštala dvor i kalu te bih navečer, kad bi se staro i mlado pomiješalo, najradije svoj pogled obratio njoj znajući da me njezine priče štite od noćnih mora. Barba Tončija bih rijetko viđao jer je uvijek bio u poslu. Malo kad sam mu čuo glas, ali bih katkad u popodnevnim satima začuo njegov smijeh iz dvora prije nego što bi izvirio brk te žive i bistre oči. Bio je to čovjek od malo riječi i mnogo djela koji je rukama pitomio otok, a odmahivao rukom na sve novo što nije pripadalo ustaljenomu redu koji je otok činio otokom tisućama godina. Nedostaju mi ti ljudi, svaki na svojemu mjestu, teta Kate koja bi se slatko nasmijala na svaku furbariju, teta Momica da mi reče da sjednem pored nje i barba Tonči da se vrati umoran iz gore, otrese kapu i sjedne tek toliko da predahne pred počinak.
Prošlo je već nekoliko mjeseci otkad sam iz Mostara dobio e-poruku na koju sam se obećao osvrnuti, a za oko mi je zapeo i članak Saše Mrduljaša Značaj prevjeravanja glavnine zahumsko-dukljanskog življa iz katolicizma u pravoslavlje (13. – 14. stoljeće). Naime, tijekom podužega se razdoblja s različitih strana udara na jedinstvo u različitosti hrvatstva, čas na Bokelje, čas na Bunjevce, ali udara se i na znatno mnogobrojnije sastavnice hrvatskoga narodnog bića. Ne znam da identitet ikojega naroda od hrvatskoga u širemu okružju pomnije preispituju i strani i domaći autori. Naravno da pripadnici jednoga naroda kao političke, jezične i kulturne zajednice ne moraju biti zajedničkoga genetskog podrijetla, ali ti isti autori, koji se „brinu“ za čistoću hrvatskoga naroda jednim dijelom nastojeći relativizirati bilo kakav osjećaj svehrvatskoga zajedništva, nikad ne govore o udjelu Vlaha i Cincara, dakle govornika romanskih jezika, u srpskoj etnogenezi iako se u pretposljednjemu stoljeću o tome pisalo poprilično. Već me se i više puta poučavalo da se vjera i narodnost ne smiju poistovjećivati iako se i tu primjenjuju različita mjerila. Naime, katolik ne mora nužno biti Hrvat čak i ako sam tvrdi da Hrvat jest, pravoslavac je uvijek Srbin i kad sam kaže da nije, a musliman nije Hrvat čak i kad se javno izjašnjavao ili se još izjašnjava Hrvatom. Problematiziranjem se hrvatstva katolika izvan zamišljene srednjovjekovne jezgre, dakle već istočno od Vrbasa i Cetine, također na mala vrata provodi kulturna agresija na hrvatski povijesni prostor. Pritom se ponovno izvlače samo činjenice koje idu u prilog protuhrvatskim snagama. Tako se Neretvane nastoji prisvojiti na temelju činjenice da se Neretvanska krajina kratkotrajno u više navrata nalazila pod srpskom vlašću (iako je glavni srpski grad Beograd pod Bugarima i Osmanlijama bio nemjerljivo duže nego Neretvani pod srpskom vlašću, sličan se postupak za Beograđane ne primjenjuje) iako su srednjovjekovni Neretvani bili čakavci (što se vidi po govorima na otocima koje su nastanili). Za Bokelje se tvrdi da su poslavenjeni Romani te da do XIX. stoljeća nisu ni znali da su Hrvati iako vrela, npr. Kotorski misal, pokazuju da su kotorski katolici nosili narodna (Brajko, Desislava, Draga, Kraguj, Mire, Rade, Seja, Stane) i prilagođena kršćanska imena (Jura, Mare, Miko), a prva su potvrđena bokeljska prezimena i danas živa upravo među bokeljskim Hrvatima katolicima. U posljednje se vrijeme čak i dolazak franjevaca u Bosni problematizira zbog franjevačke uloge u iskorjenjivanju krstjanstva tijekom vladavine srpskog kralja Stefana Dragutina koncem XIII. stoljeća. Pritom se „slučajno“ prešućuje podatak da su tome vladaru i majka i supruga bile katolkinje. Štoviše, njegova je majka Jelena Anžujska najzaslužnija za obnovu i gradnju katoličkih crkava i samostana diljem katoličkih zemalja koje su se našle pod srpskom vlašću, od Bara, Tribunije i Huma do Bosne, a bile su opustošene u prvome stoljeću vladavine Nemanjića, te posredno za očuvanje hrvatstva na tim prostorima. Je li ono genetsko, političko, jezično, vjersko, kulturno ili sve skupa pomalo, sasvim je svejedno, ali je činjenica da je izrazito teškim činjenicama unatoč opstalo čak i u najudaljenijemu jugoistočnom rubu, u Svebarju, čiji su nadbiskupi stoljećima nosili naslov srpskih primasa, pravo malo čudo, pa kome bilo krivo, kome pravo.
Neretvanin traži majstora s dubrovačkoga područja. Latin neprestano obećava da će doći, ali nikako da se pojavi. „Kad više misliš odradit to što treba?“, nervozno će Neretvanin. „Ne mogu ti i obećat i učinjet“, rječnikom će dubrovačke diplomacije Latin.
Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, studeni 2021., br. 2
