DA SE NE ZABORAVI
17. studenoga polaganje ruža i paljenje svijeća na grobovima poginulih i ubijenih branitelja Vukovara 1991.
Svake godine 17. studenoga Udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke” i Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja organiziraju polaganje ruža i paljenje svijeća na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru.
Udruga Hrvatska majka, u Vinkovcima je prva osnovana 12. listopada 1992. godine; udruga koja je okupljala obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja u Republici Hrvatskoj s ciljem traženja nestalih hrvatskih branitelja.
Udruga “Vukovarske majke” i “Hrvatski feniks” su tiskali knjigu (1996.): “Gdje su naši najmiliji” gdje su navedena imena 2.622 osobe za kojima se traga, te fotografije zarobljenih, nasilno odvedenih. Udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke” još potražuje 932 nestale osobe.
U Zagrebu su pred sjedištem UNPROFOR-a, u Selskoj cesti, majke poginulih i nestalih podigle zid („Zid bola“) od crvenih (nada) i crnih (smrt) cigla da skrenu pozornost bezosjećajnoj međunarodnoj zajednici da je u Hrvatskoj ubijeno i nestalo više od 13.600 hrvatskih građana.
Kršene su sve norme Međunarodnog prava ali međunarodna zajednica nije ništa poduzela, nije kaznila agresora (Srbiju) što je bila dužna napraviti temeljem međunarodnog prava!
U Republici Hrvatskoj je od 1991. godine otkriveno 150 masovnih te više od 1.300 pojedinačnih grobnica u kojima su pronađeni i ekshumirani posmrtni ostaci 5.135 osoba, a završno identificirani te sahranjeni posmrtni ostaci 4.225 žrtava. U Republici Hrvatskoj još uvijek se traga za 1.508 nestalih osoba kao i za posmrtnim ostatcima 414 poginule osobe (ukupno 1.922 nerasvijetljene sudbine).
Broj poginulih civila u Vukovaru još nije točno utvrđen (nažalost, pitanje je hoće li ikada biti utvrđen); navode se različiti podatci: 1.100 osoba (Davor Marijan), 1.350 (Glavni sanitetski stožer RH). Broj ranjenih civila bio je nešto manji od 2.500.
Na području Vukovarsko-srijemske županije otkriveno je 56 masovnih i više stotina pojedinačnih grobnica. Pronađeni su i ekshumirani posmrtni ostaci 2.074 žrtve od kojih su završno identificirani i dostojno sahranjeni posmrtni ostaci 1.846 hrvatskih branitelja i civila.
Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja još uvijek traga za 1.922 osobe, od kojih je 481 nestala i stradala na području Vukovarsko-srijemske županije. Ključni mehanizam za pronalazak nestalih hrvatskih branitelja i civila jest puna suradnja Republike Srbije u otkrivanju informacija o njihovoj sudbini.
Na Ovčari su nađeni posmrtni ostatci 200 osoba koje su odvedene iz vukovarske bolnice, a za 66 osoba se ne zna gdje su posmrtni ostatci jer Srbija ne želi otkriti što se dogodilo s tim osobama. Također nema podataka o pojedinačnim zločinima koji su se dogodili nakon ulaska JNA i paravojnih postrojbi u vukovarsku bolnicu.
U “Borovo Commercu” je 1991. bio odjel vukovarske ratne bolnice. Kada su JNA i četničke paravojne postrojbe ušle u “Borovo Commerce” na odjelu je bilo 200 (250) ranjenika te oko 1.000 civila. JNA i četnici su ubili 51 osobu u Borovu Naselju, 115 ih odvele u Srbiju, a ostatak (oko 1.000 ljudi) u Dalj gdje su ispitivani, selekcionirani i ubijani. One koje nisu ubili su zatočili u koncentracijske logore, jedan dio zatočenika je deportiran u Hrvatsku, dio je razmijenjen, a nekima se gubi trag.
U „Veleprometu“ je ubijeno 100 osoba, a 700 osoba je odvedeno (i ubijeno) i gubi im se trag!
Branitelji i civili Mitnice su se predali jedinicama JNA, jedan branitelj je ubijen u Srijemskoj Mitrovici. Jedan civil je nestao nakon predaje kod novog groblja, a jedan u Šidu. Ostali su razmijenjeni. Dok su trajali pregovori branitelja s Mitnice, nekoliko branitelja je ubijeno, a nekoliko odvedeno u nepoznatom smjeru i ne zna se njihova sudbina.
Izjava bojnika Ivana Grujića (Večernji list 4. ožujka. 1996.); Beograd ima identifikacijske medicinske protokole o ubijenima, odnosno pokojnima koje tražimo s područja istočne Slavonije, čak i iz zapadne Slavonije i Banovine. Identificirali su 1.400 osoba, a imaju podatke i o 300 neidentificiranih. Prema Deytonskom sporazumu trebalo je riješiti pitanje odvedenih (nestalih), ali se to nije dogodilo jer Srbija odbija suradnju.
Republika Srbija ne želi dati informacije o sudbini odvedenih (nestalih) branitelja i civila. Također, ni Srbi koji su bili svjedoci odvođenja, maltretiranja i ubijanja Hrvata ne žele kazati gdje su pokopani.
NISU NESTALI, ODVEDENI SU I UBIJENI!
U Vukovarskom Borovu Naselju 2016. godine otkriven je spomenik odvedenima (nestalima za koje se ne zna gdje su, živi ili mrtvi) u Domovinskome ratu. To je mjesto gdje majke, supruge, očevi i djeca nestalih mogu doći, pomoliti se i zapaliti svijeće
Međunarodna zajednica formalno daje podršku, ali osim nekorisnih izjava nije ništa napravila da se rasvijetli sudbina odvedenih (nestalih) osoba i da se zločinci primjereno kazne. Republika Hrvatska (vlast) ne čini dovoljno u potrazi za nestalima.
Izvor: https://croativ.net/da-se-ne-zaboravi-17-studenoga-polaganje-ruza-i-paljenje-svijeca-na-grobovima-poginulih-i-ubijenih-branitelja-vukovara-1991-3675/
VUKOVAR
U 87 dana volja i hrabrost branitelja nadjačale mržnju neprijatelja
Trideset godina otkako je miran barokni grad na obali Dunava pretvoren u ruševinu, a stanovnici izloženi najgorem stradanju, Vukovar je i dalje enigma u mnogočemu, ponajprije u odgovoru na pitanje kako je tako malo ljudi tri mjeseca uspjelo braniti grad od nadmoćne jugoslavenske vojne sile.
JNA je u osvajanje Vukovara poslala više od 30.000 vojnika, 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, a Vukovar je branilo oko 1800 slabo naoružanih hrvatskih branitelja i dragovoljaca. Gotovo puna tri mjeseca, od kraja kolovoza 1991. trajali su siloviti napadi na Vukovar, čija je obrana posustala 18. studenoga, na dan koji se obilježava kao dan kad je taj grad pao u ruke JNA i paravojnih postrojba iako je sam čin ulaska neprijatelja u gradske četvrti trajao nekoliko idućih dana.
Izvor:https://kamenjar.com/vukovar-u-87-dana-volja-i-hrabrost-branitelja-nadjacale-mrznju-neprijatelja/
„Oporuka“ Vukovarske epopeje obvezuje nas
Pred tridesetim spomendanom kraja Vukovarske epopeje prisjetit ćemo se i njezinih protagonista. Osobito onih koji su pali – čije ćemo duše preporučiti Božjem milosrđu vjerujući u „Duha Svetoga, Gospodina i životvorca“ – i onih koje su zločinci učinili „nestalima“, i obitelji žrtava i onih za čije se grobove ne zna. Njihove muke predat ćemo “Bogu svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji”.
Oni koji su prije 30 godina svjedočili istinsko domoljublje obvezali su nas da ga i mi svjedočimo danas. Da bi Hrvatska imala budućnost koju su iz opkoljenog grada žudjeli. Da bi hrvatski javni život postao odgovorna i ozbiljna služba narodu i domovini. Da bi bio oslobođen od ’unutarnje okupacije’ onih koji žive u Hrvatskoj, ali im srce kuca za nešto drugo. Za (veliku) Srbiju, ili za (nestalu) Jugoslaviju, ili za Bruxelles, ili za neki drugi strani glavni grad. Da bi bio oslobođen od ’unutarnje okupacije onih koji su zaokupljeni samo svojom borbom za bogatstvo, moć, prestiž, vlast, uspjeh, ugled i slično.
Istinsko domoljublje bilo je “zaglavni kamen” koji je 1990-ih držao i održao hrvatsku kuću. Pitamo se: Gdje je danas? Hrvatska kuća pred našim se očima urušava. Materijalno i duhovno. Politički i gospodarski. Demografski i socijalno. „Demokratski“ i „koronokratski“.
Domaći i strani „arhitekti“ uvjeravaju nas da nije istina ono što vidimo, čujemo, čitamo i osjećamo; da je Hrvatska slobodna i nezavisna, da živimo u pravom demokratskom i gospodarski uspješnom sustavu koji je socijalno pravedan i u kojem se poštuje vladavina zakona. A znamo da nije sve ni blizu onomu u što nas medijskom propagandom uvjeravaju. Što nam je u takvim okolnostima činiti?
Više od svega, treba čuvati i obnavaljati temelje i nosive zidove. Temelji i nosivi zidovi hrvatske kuće jesu svijest, zemlja, oltari, grobovi, običaji, tradicije, znamenja identiteta. Sve ono što su naši predci ljubili prije nas. Iskorijenjeni modernisti ili nama protivni protagonisti uvjeravaju nas da je sve to izlizano, istrošeno i prevladano. Žele domovinu bez prošlosti (osim one crvene) i bez odanosti njoj i na razne ju načinu preziru, nanose joj štetu ili ju mrze i kleveću.
Protagonisti Vukovarske epopeje imali su pred očima ideju o domovini kojoj pripadaju, koju razumiju, s kojom suosjećaju i i čije žalosti i radosti proživljavaju. Njihova ljubav nije kalkulirala ni prenemagala se, nije izbjegavala ni trud ni žrtvu. Istinsko priznanje koje im možemo odavati nisu samo formalne komemoracije, već ponajviše „oduživanje“. U smislu da domovina u sebi raste i napreduje, da svi koji ju vole i cijene mognu uživati u plodovima njezina napretka, sigurnosti, pravde, mira i blagostanja. I svijesti o sebi jučer, danas i sutra. A za to je nužna i promjena načina razmišljanja. I doraslost današnjim okolnostima.
Hoćemo nešto novo i bolje zato što, s pravom, nismo zadovoljni današnjim stanjem. Ali toga novoga i boljega ne će biti bez ljudi koji će nove vrijednosti unositi u stare, najprije u sebi. Koji će u ono što je umrlo i opustjelo unositi novu snagu, životnost i radost. Obnavljati nam je i učvršćivati svoju hrvatsku kuću. Nezadovoljstva nas trebaju poticati, ali ne na kuknjavu ili ogorčenost, nego na izgradnju i slogu. U duhu u kojem su se onako odlučno i domišljato borili, u otporu i opstanku ustrajavali, pa i požrtvovno ginuli, protagonisti Vukovarske epopeje.
Zato pred ovaj spomendan govorimo i o njezinoj „oporuci“. Ona nas obvezuje.
Izvor: https://hrvatskonebo.org/2021/11/17/oporuka-vukovarske-epopeje-obvezuje-nas/
Zločin u Škabrnji: Evi Šegarić ubijeni su muž, 3 sina i još 8 članova obitelji
Zločin u Škabrnji jedan je od najmasovnijih zločina počinjenih tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku. Škabrnja je selo i općina u zadarskom zaleđu, u središtu Ravnih Kotara, 15-ak kilometara udaljeno od Zadra. Okupirana je 18. studenog 1991. Ušavši u selo, srpske su paravojne postrojbe, potpomognute JNA pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, počinili masakr nad braniteljima i civilima, a selo u potpunosti razrušili. Ukupno je ubijeno 48 civila i 15 branitelja.
U tom kontekstu treba podsjetiti na činjenicu da svako odgađanje istraživanja zločina smanjuje priliku da se utvrde sve okolnosti i kazne svi odgovorni. Jer, živućih svjedoka sve je manje. Škabrnjanki Evi Šegarić, u masakru koji je vodila JNA ubijeni su muž i tri sina. U II svjetskom ratu ubijena su joj 2 brata. Njezino svjedočanstvo srećom je ostalo zapisano, no ona ga nije mogla iznijeti pred pravosudnim institucijama. Naime, DORH je pokrenuo istragu o smrti članova njezine obitelji – tek nakon što je umrla, 2017. godine.
Do danas je za zločin u Škabrnji osuđena jedna osoba: medicinska sestra Zorana Banić.
Podsjetimo, zapovjedniku JNA Ratku Mladiću, koji snosi odgovornost za organizaciju masakra, u Haagu je tek prije godinu dana, netom prije zatvaranja Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u Jugoslaviji, izrečena nepravomoćna presuda, ali ne za Škabrnju. Mladić je osuđen na doživotni zatvor samo za zločine počinjene u BiH 1992.-1995. s vrhuncem u Srebrenici, dok se zločini u Hrvatskoj, uključujući i Škabrnju, u optužnici i presudi uopće ne spominju. Hrvatsko pravosuđe Mladića je u odsutnosti osudilo na 20 godina zatvora.
Prije 2 godine PU Zadarska objavila je da je identificiran jedan od krvnika koji je sudjelovao u masakru u Škabrnji 1991. Riječ je o Zoranu Tadiću iz Loznice u Srbiji koji od 1992. živi u australskom Sydneyju.
Prijava protiv krvnika Tadića – tek sada?
“Kazneno djelo počinjeno je na način da je tada 32-godišnjak dana 18.11.1991. godine kao zapovjednik tzv. „Dobrovoljačkog voda“ sastavljenog najvećim dijelom od dobrovoljaca iz Srbije i BIH, zajedno sa drugim srpskim paravojnim postrojbama i postrojbama bivše „JNA“, s početkom u 07,30 sati iz pravca mjesta Zemunik Gornji zapovijedajući sa svojim vodom započeo napad na mjesto Škabrnja u kojem je živjelo isključivo hrvatsko stanovništvo pri čemu je nakon slomljenog otpora branitelja sela i masovnog topničkog uništavanja stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata, među prvima u pratnji tenkova i oklopnih transportera oko 11,30 sati ušao u zapadni dio Škabrnje zvani Ambar i dalje prema centru sela.
Sumnjiči ga se kako tom prilikom je sudjelovao u nasilnom izvlačenju iz skloništa civilnog stanovništva, pretežno žena, djece i osoba starije dobi, koji za njih nisu predstavljali nikakvu opasnost. Pri tom su im prijetili vatrenim oružjem, vrijeđali ih i fizički zlostavljali, a kojom prilikom su iz neposredne blizine, pretežno hicima iz vatrenog oružja u vitalne dijelove tijela: glavu, vrat i prsa, ubili trideset (30) civilnih osoba u dobi od 23 do 88 godina.
Uz ubijene civilne osobe upotrebom vatrenog oružja iz neposredne blizine, hicima u vitalne dijelove tijela: glavu, vrat i prsa, upotrebom hladnog oružja te udarcima tupo-tvrdim predmetima ubijeno je trinaest (13) branitelja sela, pripadnika ZNG-a, Samostalnog bataljuna Škabrnja, koji su prethodno prestali sa pružanjem otpora ili su bili zarobljeni, pri čemu su prije ubojstva fizički zlostavljani i mučeni.” – stoji u priopćenju PU Zadarske, koja navodi kako je optuženi Tadić, prema saznanjima, živi u Australiji.