Ciao, amici miei – oproštaj od Antonija Sammartina
Uopće se ne mogu sjetiti kad smo se upoznali jer sam pri upoznavanju ćutio kao da ga poznajem cijeli život iako nas je dijelilo dvadesetak godina razlike, jedno malo more u Sredozemlju i petsto godina duhovne razdvojenosti koja nas ipak nije učinila strancima jer more nikad ne razdvaja ni kad se s jedne obale ne vidi druga. Možda su pomogle i priče o njegovoj pokojnoj supruzi Agostini Piccoli s kojom su surađivali moji znanci. Iskrena se sućut ne mora vazda ni izreći, ona se razabire iz govora tijela i postupaka, neke posebne bliskosti koja se stvori. Stajali smo tad na rubu nekakva društva, on s cigaretom i u bermudama. Ja ne bijah u bermudama da mi netko materi Bračkoj ne pošalje sliku, ali me hvatala nervoza koju mi stvara svako prekomjerno sjedenje. Malo je nepoznatih ljudi s kojima odmah prelazim na ti (s nekima koji me smatraju prijateljima tu granicu nikad ne prijeđoh), ali s njim mi je to samo od sebe došlo kao što mi je s vremenom sve više godila njegova opuštenost, blaga nehajnost i sklonost da se od sitnice učini predstava (u Boki smo tako svaki na svojemu „jeziku“ izveli mali igrokaz kako bismo djeci približili hrvatsko jedinstvo u različitome). Sve me je to podsjećalo na nevidljivu crtu koja nas Hrvate dijeli na one južno i sjeverno od Gvozda, na nas koji redovito glasnije govorimo, volimo upadati u riječ i govor popratimo mahanjem rukama od onih kojima je to malo preveć.
„Pozdravljam vas uime onih koji su ovu zemlju napustili prije petsto godina“, približno bi na hrvatskome standardnom jeziku najčešće zvučao početak izlaganja Antonija Sammartina, a tako je počelo i prvo njegovo izlaganje koje sam čuo, za koje također pravo ni ne znam točno kad se točno zbilo jer godine i stoljeća nisu važni za naše poznanstvo. Možda biste i vi, poput mene, pomislili kako iza gore navedene uvodne misli slijedi nizanje suhoparnih povijesnih, jezičnih i inih činjenica, no Antonio bi svaki put pronašao neku gončicu, zanimljiv primjer ili podatak koji bi zaokupio slušača, a kad je sa sobom počeo dovoditi mladost, Moližani su postali atrakcijom u svakome gradu u kojemu bi nastupali, od Zagreba do Kotora i Tivta. Štoviše u Dubrovniku su se mjesni trubaduri toliko prepali moliške konkurencije da je jedan sa skalina dubrovačke katedrale pohitao Kneževu dvoru kad se oko Moližana skupila čeljad privučena živošću glazbe i ponesenost izvođača. „Dobro je, prijatelju“, vikao sam nestrpljivu glazbeniku čiji je klobuk bio prazan, „Još pet minuta i idu ća“. Upravo je ta pršteća živost i zadovoljstvo ono što je Antonija razlikovalo od većine hrvatskih književnika koje poznajem. Među Hrvatima u domovini tinja vječito nezadovoljstvo: ili ih se ne razumije, ili ih se ne cijeni, ili ih se ne podupire, ili sve to skupa, žive uglavnom u kondicionalu (trebalo bi…) i iterativu (Zemlja je okrugla, pa se zato ponavljaju), a budućnost vide crno. „Što bih ja trebao, baciti se u provaliju? Pa nas je jedva koja tisuća, nemamo ni svoja ministarstva ni svoje tajkune?“, nasmijavao me je dok smo tisućiti put slušali istu priču. (Zborili su slično nedavno i Zvonimir Deković i Tomislav Žigmanov pitajući se mogu li ičemu nadati ako su hrvatski književnici u Hrvatskoj u tako lošemu položaju.)
Antonio je službeno bio počasnim konzulom u Molizeu, a u zbilji još i moliškim konzulom u Hrvatskoj koji svojim djelovanjem nije dopuštao da hrvatska kultura zaboravi jednu svoju malobrojnu, ali stvarateljski iznimno plodnu zajednicu. Zasluga je njegova i njegovih suradnika (posebno njegove supruge Vesne Ljubić Sammartino) ne samo predstavljanje moliškohrvatske kulture domovini, gradu i svijetu, nego i širenje kruga stvaratelja na moliškohrvatskim govorima. Pritom je surađivao sa svima koji su iskazivali dobru volju za proučavanjem prošlosti i sadašnjosti moliških Hrvata, a na prvu je zamisao da bi se mogao osnovati Južnohrvatski ogranak Društva hrvatskih književnika, čemu je svjedokom Stjepan Šešelj, oduševljeno zaustio: „Pa mi tamo pripadamo!“
Posljednji smo se put susreli u lipnju ove godine u Zadru, na Domaćoj riči, gdje smo po redu i zakonu ispod hostela sestara dominikanki, on, Francesca i ja ispijali brzinske kave pred vlastita izlaganja i kovali planove već blago potamnjeli od sredozemnoga Sunca. „Znaš, moraš nam jednom doći“, rekao mi je na oproštaju. „Naravno da hoću“, obećao sam nesvjestan krhkosti ljudskoga žića te mu još ovoga ljeta poslao snimku na kojoj moj najmlađi miljenik Ivano pjeva Kako je lipo hodit usri’ mora. Danas njemu u spomen ponovno čitam odjeljke Ilarijina smiješka Grge Gamulina u kojima glasoviti povjesničar umjetnosti zbori o starim Hvarkinjama (namjerno se služim arhaizmom) koje su s južne strane otoka gledale u pučinu i pripovijedale o zvonjavi kojom se nekoć davno ispraćivalo naše ljude koji su se uputili na onu banu mora, gdje nisu zabili svoj lipi jezik. Jezika će biti dok je ljudi i dok se ljudima odlazi, a Antoniju smo dužni barem toliko da ga ne zaboravimo, a ako njega ne zaboravimo, nećemo zaboraviti ni na bardima mista iz kojih se dižu bili kampaneli.
Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo