OBILJEŽAVANJE 27. OBLJETNICE VRO "OLUJA"

Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) velika je vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba gdje je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina i bez kakva međunarodnoga priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije; međutim, ta i nekoliko narednih pobjeda Hrvatske vojske stvorit će uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.

Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10 400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.

Vojno redarstvena operacija "Oluja" 5 minuta za sjećanje

Nakon kratke i teške bolesti preminuo

Željko Raguž

Danas je u 63-oj godini života nakon teške bolesti preminuo Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskoga dokumentacijskoga centra Domovinskog rata u BiH.

Rođen je 8. studenoga 1959. godine u Stocu. Završio je Pravni fakultet u Mostaru. Između ostaloga obnašao je dužnost dopredsjednika Kluba utemeljitelja HDZ–a BiH. Bio je dopredsjednik Matice hrvatske Stolac i urednik časopisa Matice hrvatske Stolac Stolačko kulturno proljeće, član Izvršnog odbora Hrvatskog svjetskog kongresa.

Sudionik Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine (pukovnik Hrvatskog vijeća obrane i nositelj hrvatskih ratnih odličja Reda hrvatskog trolista i spomenice Domovinske zahvalnosti). Objavio je dvije knjige i više radova o nacionalnim odnosima u BiH.

Bio predsjednik Skupštine općine Stolac, ravnatelj Kulturno-informativne zajednice Hrvata jugoistočne Hercegovine, ravnatelj Radija Herceg – Bosne, zamjenik župana Hercegovačko – neretvanske županije, ministar zdravstva Hercegovačko-neretvanske županije, zastupnik u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, ravnatelj Radiotelevizije Herceg-Bosne, zastupnik u Saboru Republike Hrvatske.

Dužnost ravnatelja RTV Herceg-Bosne objavljao je punih 18 godina!

Sprovodni obred pokojnika obavit će se u četvrtak 04.08.2022. godine u rimokatoličkom groblju Ćemalovina (Rivine-Stolac) u 18.00 sati.

Obitelj prima sućut jedan sat prije obreda u kapelici na groblju od 17.00 sati.

Sudjelovanje na Općim izborima u BIH 2022.

Gdje je uopće Metković i žive li u njemu Metkovci ili građani?

Jedna duša, a imena dva'es troje ili kako sve zovemo zavičaj?
Svako malo, što iz zavičaja, što izvana, primam upite o tome kako se naš zavičaj zove i kako se njegovo ime piše. Lektura polovice sažetaka u povodu velikoga skupa o 600. obljetnici prvoga spomena Metkovića samo mi je potvrdila kako je i dalje u uporabi velik broj različitih imena za jedan te isti prostor u kojemu živimo (za povratak u prošlost pogledajte objavu na e- adresi https://likemetkovic.hr/portal/gdje-zivimo-u-neretvanskoj-krajini-neretvanskoj-dolini- ili-u-dolini-neretve/).

Jednom sam zgodom pobrojio različita imena na koja sam naišao u literaturi (bacite oko na natuknicu Neretvanska krajina na e-adresi http://hrvatski.hr/etnici-i-ktetici/), pa ih
ponovimo uz malu ogradu kako ih vjerojatno još ima: Dolina/dolina Neretve, Donjoneretvanski kraj, Neretvanski kraj, Neretvanska krajina, Neretvanska dolina, Južno Poneretavlje, Hrvatsko Poneretvlje, Delta/delta Neretve, Donja/donja Neretva, Neretva, Donjoneretvanska delta itd.

Uza svako od tih imena postoji određeni problem. U puku najpotvrđenije ime Neretva istoznačno je s imenom rijeke te povijesnim imenom Gabele. Lik Donja Neretva katkad se
poistovjećuje s užim zavičajem Donjana, tj. s tokom Neretve južno od Opuzena, a likovi Dolina Neretve i Neretvanska dolina problematični su stoga što se mogu odnositi na više zemljopisnih objekata, tj. osim na naš zavičaj odnose se na cjelokupno područje uz Neretvu južno od Počitelja, u širemu smislu na područje uz srednji i donji tok Neretve južno od Mostara, a u najširemu čak na cjelokupan Neretvin slijev. Problem je imena Dolina Neretve i u tome što nas jezični savjetnici poučavaju kako je svezu imenica u nominativu + imenica u genitivu bolje zamijeniti svezom pridjev + imenica. Likovi koji sadržavaju sastavnicu poneret(a)vlje nisu terenski potvrđeni, njima se služe ili su se služili pojedini autori (npr. Ivan Jurić, Trpimir Macan i Jakša Raguž) te su umjetno skovani po uzoru na Pokuplje i Posavlje. Toponime Delta Neretve, Donjoneretvanska delta i (Donjo)neretvanski kraj također bismo mogli ubrojiti u skupinu učenih toponima jer ni oni do objave pojedinih publikacija nisu bili u općoj uporabi. Nekoć najpotvrđeniji lik Neretvanska krajina, koji, primjerice, upotrebljavaju naš susjed iz Brista fra Andrija Kačić Miošić i domaći čovjek fra Luka Vladmirović te koji i ja danas upotrebljavam, polako iščezava iz opće uporabe još od druge polovice XIX. stoljeća, poglavito nakon Hercegovačkoga ustanka 1875. – 1878. kad naš zavičaj, nakon pripojenja Bosne i Hercegovine Habsburškoj Monarhiji, napokon prestaje biti krajinom, tj. rubnim područjem uz nesigurnu granicu. Imenica je krajina u Domovinskome ratu dobila i negativnu konotaciju, pa je mnogi danas nerado izgovaraju iako teško da bismo Cetinsku, Imotsku i Vrgorsku krajinu mogli povezati s privremenom tvorevinom Mile Martića sa sjedištem u Kninu.

Osim izbora samoga imena, pojavljuje se i problem pisanja velikoga i maloga početnog slova. Budući da se svi navedeni likovi odnose na točno određeno područje od Metkovića do Ušća, jasno je da je riječ o točno određenome zemljopisnom objektu za koje vrijede točno određena pravopisna pravila. Stoga je pogrešno pisati dolina Neretve, delta Neretve i donja Neretva jer su imenica dolina i delta te pridjev donja prvi članovi dvorječnoga imena. Dakle, piše se Dolina Neretve, Donja Neretva i Delta Neretve jer su imenice dolina i delta te pridjev donja prvi članovi navedenih dvorječnih imena. Ujedno je sporno pisanje riječi poneret(a)vlje velikim slovom jer se ta riječ odnosi na slijev, a imena se sljevova pišu malim slovom. Dakle, treba pisati Donje poneretavlje, Južno poneretavlje ili Hrvatsko poneretvlje ako se upotrebljavaju ta imena. Pisanje likova Donjoneretvanski kraj, Neretvanski kraj, Neretvanska krajina, Neretvanska dolina, Neretva i Donjoneretvanska delta, barem po korpusu tekstova koje sam pregledao, nije prijeporno. Likovi Dolina Neretve i Neretvanska krajina uneseni su u nedavno objavljeni Rječnik velikoga i maloga početnog slova kojemu je jedna od autorica Perina Vukša Nahod, a kojemu je pisac ovih redaka savjetnikom za zemljopisna imena.

Na koncu ovoga odjeljka valja reći da su, što mjesno, što u literaturi, najpotvrđeniji likovi Dolina Neretve, Donja Neretva, Neretva i Neretvanska krajina te bi se nekom zgodom
moralo dogovoriti koje od tih imena izabrati jer iz više razloga nije dobro da je za isti zemljopisni objekt u uporabi desetak različitih imena. Možda čak ne bi bilo loše odraditi anketu na vašemu i mojemu omiljenom portalu kako bismo vidjeli kako Neretvani dišu. Veliko i malo slovo struka će lako riješiti.
Kako su Metkovci postali građani 200 godina nakon što je Metković postao općinsko
središte?
Drugi je problem koji se svako malo pojavi pisanje imenice grad uz ime Metković. Tu višeznačnost stvara probleme. Imenica grad, naime, u hrvatskome jeziku može označivati
vrstu naselja te čak tri vrste administrativne jedinice: grad koji nije županijsko središte (osim Pule) jedinica je lokalne samouprave (Grad Metković administrativna je jedinica koja obuhvaća naselja Dubravica, Glušci, Metković, Prud i Vid), grad koji je županijsko središte (i Pula) istodobno je jedinica lokalne i područne samouprave, a u slučaju Grada Zagreba imenica grad označuje jedinicu područne samouprave istovrijednu županiji (oni koji žele znati više, mogu poviriti na e-adresu https://hrcak.srce.hr/clanak/397915). U prvome slučaju imenica se grad piše malim početnim slovom, a u svim drugima velikim.

U skladu s gore navedenim, kad je riječ o naselju Metković, piše se grad Metković s tim da je imenica grad najčešće višak i bilo bi je bolje izbjegavati kako nekome ne bi palo
napamet da treba pisati selo Glušci, zaselak Dželetin i slično. Dakle, ove godine slavimo 600. obljetnicu prvoga spomena (grada) Metkovića, a ne Grada Metkovića jer se ostala naselja u sastavu Grada Metkovića kao jedinice lokalne samouprave ne spominju prvi put te godine niti su dijelom naselja Metković. Nadalje, u obraćanju stanovništvu Grada Metkovića nije uputno upotrebljavati višerječnu svezu građani Grada Metkovića (S obzirom na to da Dugo Selo i Stari Grad imaju status grada, nije li smiješno govoriti o građanima Grada Dugoga Sela ili građanima grada Staroga Grada?), koju su svi naši političari pokupili od pokojnoga zagrebačkoga gradonačelnika koji je sebe nazivao gradonačelnikom Grada Zagreba. Kad se obraćamo stanovnicima Grada Metkovića, ni etnik Metkovci nije prikladan jer su u sastavu Grada Metkovića i Dubravičani, i Gluščani, i Pruđani, i Vidonjci (a ne seljani sela Dubravica, Glušci, Prud i Vid kako bi trebalo pisati i govoriti kad bi se preuzeo obrazac građani grada Metkovića). Kad se piše ili govori o „građanima Grada Metkovića“, tj. o žiteljima administrativne jedinice nazvane Grad Metković, trebalo bi upotrebljavati višerječni izraz stanovnici Grada Metkovića jer smo imenicu građanin počeli upotrebljavati po uzoru na englesku riječ citizen koja označuje i građanina i državljanina, a kad pišemo ili govorimo o gradu Metkoviću kao naselju, valja nam upotrijebiti etnike, tj. obratiti se Metkovcima i Metkovkama, a ne građanima i građankama grada Metkovića jer to ne samo da je podugačko i nepotrebno, nego i potire mjesni govor.

Domagoj Vidović, likemetkovic.hr

Prvi memorandum HAZU-a

Zvalo je more svake noći
Bili su to dani kad bismo napokon izišli iz duge mračne noći i kad za trak sunčani ne bismo morali uzlaziti na sular ili na taracu. Kapci bi nam padali jer oči još bijahu krtičje i nesviknute na obilje svjetla koje bi nas obasulo. Polako bismo se, poput lupeža u mraku, izlagali vrelini jer kad bismo prenaglili, koža bi nam raspuknula poput žedne zemlje. Lagodila nam je toplina nakon stoljeća ranih smarknuća i lice bi nam učas potamnjelo kao da sunce onomad nije zašlo za visove i kao da nam je put i zimi bila ista. Bilo je tako čak i kad nas je život odnosio na sjever i kad bismo u snovima dozivali prizore mora i žala, kad bismo skoro zabili naš lipi jazik jer bijasmo tako dugo bez bliska lica i slatka govora. Stoga nas je čak i ondje more zvalo svake takve noći, a preko usta bi prelazile riječi koje smo šaputali da ih nitko ne čuje jer bijahu na jeziku tek nas nekolicine raspršenih diljem grada. „Cili život ti son bit pastir i težok“, šaputao je paron Niko na jarunskoj pjaci dok su nam se tople uvale djetinjstva plele sa žamorom mnoštva i dok nam je duša napokon nahodila mir jer se bližio dan, čas i hip kad ćemo se vratiti u cesarstvo jarkih boja. Kad bismo napokon u njega stigli, jezik je isprva zapinjao, riječi bijahu neskladne, bojasmo se da će nas razotkriti kao strance u kraju koji smatrasmo svojim, no negdje bi nas u suton, u kasna smarknuća, cjelnule sestre, majke i none, dočekala braća, očevi i nonoti zauhitivši nas toliko čvrsto da nam se činilo kako im više nikad nećemo izmaknuti. A jesmo, jer ploviti se vazda moralo, šum je mora s vremena na vrijeme zaglušivao žamor ljudi, ali nikad toliko da ga zaboravimo i da ne zaželimo svoj životni put završiti na Luci.
Po babu i stričevima
Ozbiljni dio kolumne počinjemo odavanjem dužne počasti jednoj od tradicionalnih hrvatskih vrednota – nepotizmu. Susreo sam, naime, na putu s posla Miru Ćurić, urednicu iz stare redakcije, pa mi je pripomenula kako je pregledavanjem kataloga zagrebačkih knjižnica uočila neobičnu pojavu da se djela nekih hrvatskih autora pojavljuju pod odrednicom bošnjački jezik. Primjer je knjige s takvom odrednicom monografija Duvanjska prezimena Ante Ivankovića. Nakon njezine smo se napomene oboje malo zabavili pregledavanjem kataloga. Uočismo tako da je jezik različitih zbirka poezija Alekse Šantića malo hrvatski, malo srpski, uza djela Maka Dizdara čas stoji da su napisana na hrvatskome, čas na bosanskome jeziku (dakle, ne više ni na bošnjačkome), a uza rječnik turcizama Abdulaha Škaljića samo odrednica hrvatski jezik. Cilj ovih nekoliko redaka nije tužakanje zagrebačkih knjižničara, nego tek upozorenje da bismo barem mi u Hrvatskoj trebali znati da Hrvat iz Tomislavgrada ne piše ni bosanskim ni bošnjačkim, nego hrvatskim, ali i da je Aleksa Šantić srpski pjesnik, koliko god rado pjevali ili kranoslovili glasovitu Eminu, te da je Abdulah Škaljić bio Musliman (danas bi bio Bošnjak) ako već zaboravljamo da se Mak Dizdar izjašnjavao Hrvatom. Možda će vam se ovo što pišem učiniti nebitnim, ali ako mi u Hrvatskoj ne razlikujemo djela pisana na hrvatskome jeziku od djela napisanih ostalim južnoslavenskim jezicima, što možemo očekivati od stranaca ili Europske unije, tvorevine u kojoj se na prevođenje troše milijarde, a jedva bi dočekala da upravo na nama uštedi?

Dosta je bilo hrvatske šutnje
Od mojega su posljednjeg štiva u hrvatskoj kulturnoj javnosti najjače odjeknuli Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju, koje je 20. svibnja 2022. objavio HAZU. Riječ je o vrlo jasnome dokumentu, kojim se, primjerice, od Bosne i Hercegovine traži osiguranje ravnopravnosti hrvatskoga jezika i ponovno u žižu vraća pitanje Bokeljske mornarice kao baštine hrvatskoga naroda u Crnoj Gori. Dakako da su najopsežniji dijelovi Priloga posvećeni Srbiji, od koje se ište prestanak rastakanja hrvatskoga narodnog bića izmišljanjem tzv. bunjevačkoga jezika, nedvosmisleno priznavanje samosvojnosti hrvatskoga jezika te odricanje od svojatanja i prisvajanja starije hrvatske književnosti. Dok su srpski mediji u osudi Priloga jedinstveni, hrvatski su očekivano podijeljeni: dio ih podržava HAZU te je ugodno iznenađen nedvosmislenošću sadržaja priopćenja, a dio očekivano negoduje na svako bacanje sjene na idiličnu sliku bratstva i jedinstva. Mene, moram priznati, poprilično zabavlja šok i nevjerica na našemu Bliskom istoku jer Hrvati očito počinju prestajati šutjeti i braniti se, oni katkad, zamislite, postavljaju uvjete. Nadam se samo da će HAZU blagotvorno djelovati na potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku iz svojih redova, dokumenta koji je svojim sadržajem u izravnom nesuglasju s osiguravanjem ravnopravnosti hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, što je jedna od ključnih točaka Priloga.
Borat i Drakul(a) Crnogorci?
Za treću je temu današnje kolumne zaslužan moj kolega i prijatelj Savo Marković iz Bara koji me je uputio na članak Dragana Vuksana Knjiga ktitora i priložnika manastira
cetinjskoga (1927.). U članku se iznosi bogata osobnoimenska građa iz zapadnoga, središnjega i južnoga dijela današnje Crne Gore 1596. – 1623. U oči su mi odmah upala
kršćanska imena Anto, Grgur, Mandalina, Marg(ar)ita, Marin, Maro i Martin, znatno uobičajenija među katolicima (u katoličkim se krugovima često u razgovorima govori kako se granice katolicizma određuju prisutnošću kršćanskoga imena Martin) te žensko ime Mrata (usp. muško ime Mrato koje se donedavna nadijevalo na Pelješcu), nastalo od kršćanskoga imena Mratin, lika imena Martin koji je najčešće potvrđen u čakavskim krajevima, na dubrovačkome području (usp. toponim Sumratin), ali očito i u Crnoj Gori (na krajnjemu sjeveru Crne Gore smješteno je naselje Mratinje). Uza ime Stepan, najstariji lik kršćanskoga imena Stjepan općenito na slavenskome jugu, potvrđen je i ikavski lik Stipanac. Našlo se u tome popisu i albanskih (Đon 'Ivan', Leš 'Aleksandar'), talijanskih (Pijero) i vlaških imena (Drakul). Izdvajam ujedno objašnjenje uza muslimansko ime Mehmed: „obično kad umiru muška djeca, daju se turska imena, jer se vjeruje, da će tada prestati umirati“. Očito su muslimanska imena u crnogorskih kršćana bila zaštitnička za razliku od muslimanskih imena u Hercegovini, koja su bila kodna. Naime, hercegovački su si kršćani tijekom osmanlijske okupacije nadijevali muslimanska imena te se tako međusobno dozivali kad bi Osmanlije upali u selo kako bi napadači pomislili da je riječ o muslimanima. Iz obilja narodnih imena izdvojit ću tek jednoga Borata (ime nije kazaško, nego inačica narodnih imena Borimir, Borislav, Borivoj i sl.), Medu (valjda je bio pitom) i Nevericu, a našlo se tu i bosansko vladarsko ime Prijezda.

        Ne hoteći zaključivati naprečac, svjestan da među popisanima pretežu pravoslavci, ali i da, poučen iskustvom proučavanja drugih sličnih pravoslavnih dokumenata, zacijelo u njemu ima katolika, upitah kolegu Markovića ima li još „zapadnih“ kršćanskih imena u Svebarju i Crmnici, krajevima kojima se on osobito bavi, pa mi je, među ostalim, pripomenuo da kršćanska imena Frano i Ivo ondje nose i Crnogorci te kako se na području kojim se bavi na temelju osobnih imena ne može određivati vjerska pripadnost njihovih nositelja jer, primjerice, Anta, Frana, Iva i Josipa ima i među katolicima i među pravoslavcima. Očito se crnogorski i hrvatski osobnoimenski fond u kontaktnim područjima znatno snažnije prožimaju nego srpski i hrvatski (pa, usudio bih se ustvrditi, i srpski i crnogorski) jer Anta, Frana i Josipa, primjerice, u Nevesinju i Trebinju ili na Kosovu, pa čak i u Herceg-Novom i Kotoru, osim među katolicima, u starija vremena nije bilo. Je li to odrazom katoličanstva Duklje, kulturnim dodirima dvaju naroda, nekom vrstom mode ili prožimanjem svih triju čimbenika, možemo tek pretpostavljati, ali ostaje činjenica da su središnji i južni crnogorski dijelovi po mnogo čemu bliski ne samo hrvatskomu osobnoimenskom fondu u Crnoj Gori (gdje su Hrvati autohtoni narod od Sutorine do Bara), nego hrvatskomu osobnoimenskom fondu uopće.
Patka na ledu
Kako ovih dana često slušam o potrebi da se velegradska djeca sljube s prirodom, prisjetih se jednoga davnog televizijskog priloga emitiranoga uživo. Novigradsko se more zaledilo, a djeca su iz zaleđenoga mora izvukla patku. Novinarka je ponosno izvješćivala o dječjem podvigu. Sve je išlo kao podmazano do trenutka kad je postavila naizgled jednostavno pitanje: „A di je sad patka?“ „Borati, izili smo je“, veselo će djeca dok je novinarkino lice mijenjalo izraz i boju.

Domagoj Vidović, identitet.hr

Sretan 700. rođendan, Klečani

U sjeni velike metkovske obljetnice gotovo nam je promaknula jedna još starija, a jednako tako okrugla. Naime, jedno turističko naselje na neretvanskoj obali ove godine slavi okrugli 700. rođendan. Iz današnje perspektive čini se gotovo nevjerojatnim da je Klek bio jednim od triju najvažnijih trgovišta solju (uz Drivu, današnju Gabelu, i Slano) od Neretve do Sutorine. To se slivanjsko naselje prvi put spominje 1322. kao luka bosanskih vladara (nikakvo čudo da su ga danas zaposjeli bosanskohercegovački turisti i vikendaši), koju su, gle čuda, zakupili Dubrovčani po starome vragužeoskom načelu: „Ti radi za moje zadovoljstvo!“. Pretovar se soli u Kleku odvijao i početkom osmanlijske vladavine, o čemu svjedoče dokumenti iz 1490. i 1492., a u Kleku se usto trgovalo i robljem (od osobnih su mi se imena robinja iz povijesnih vrela urezala narodna imena Bosnica i Milost). Nakon što su ga napustili dubrovački trgovci, Klek se utopio u opće sivilo života na đumrukani sve dok ga koncem XVII. stoljeća nisu proslavile mletačko-osmanlijske bitke nakon kojih je oslobođen, a zatim i obranjen od dvostoljetne osmanlijske vlasti. U Kleku je tad svoj utvrđeni ljetnikovac podignula vlasteoska obitelj Nonković, jedna od najzaslužnijih u protuosmanlijskim borbama, te je uza nj izgradila obiteljsku kapelicu posvećenu svetomu Nikoli biskupu u kojoj se bogoslužje obavljalo do 1858. S postupnim padom moći Nonkovića Klek je ponovno počeo stagnirati sredinom XIX. stoljeća, ali je uoči Prvoga svjetskog rata njegov položaj ponovno došao do izražaja da bi se Klek kakav danas poznajemo postupno počeo graditi nakon prolaska Jadranske magistrale 1962., a kulturno uzdizati od 1981., nakon otvaranja Galerije „Stećak“ (moram malo reklamirati bivšega urednika Stjepana Šešelja kad se već Hrvatsko slovo izgubilo u bespućima povijesne zbiljnosti). Klek danas osim ugostitelja i hrvatske kulture (Je l' tako, Mlađo?) ima i svoje ribare (neki su potegli čak sa Širokoga i iz Panonije, a neki se, na užas domaćih snaga, pozdravljaju s Oklen ti?), lignjare, maslinare (još da im hrvatska kultura nije zapasala uljaru...), redarstvenike, krijumčare, sezonsku metalnu industriju (kad Julio vari dok gosti sami toče piće i varnice im padaju po glavi), usmene kroničare i samostojeće (da ne rečem stand-up) komičare s kojima rado kratim dokona popodneva.

Prije nego što čestitam Klečanima, moram malo zakukati jer me uvijek zaboli kad vidim kako nam je neposredno susjedstvo (čitaj Ston) živnulo obnavljanjem spomeničke baštine, pa se i sad pitam može li se nešto slično dogoditi u našim stranama, pogotovo kad iz prve ruke znam da nemale zasluge za obnovu Stona imaju i Neretvani, pače Zažapci. Uostalom, Smrdan-grad je u nemjerljivo boljemu stanju nego što je konavoski Sokol-grad bio prije obnove, a i pogled je s Grada, brat bratu, znatno ljepši jer gleda na more. Samo, uz Grad ne možeš popiti ni čašu vode, a u Sokol-gradu je kafić uz dva restorana pod njim. Nadalje, vjerujem da tek rijetki Neretvani znaju priču o Gospinoj slici koja se sama vraćala iz Gradca na Slivno, pa ni vjerski turizam nije neostvariv. Dakako, i neka se vrsta kostimirane izvedbe bitke na Gradu po uzoru na Morešku ili Dane Neretvanske kneževine ne smije isključiti. Hajdemo, dakle, proširiti ponudu na 700. obljetnicu prvoga spomena Kleka, a budući da nam je nepoznat točan nadnevak prvoga spomena, predlažem da Klečani svoj 700. rođendan proslave 8. kolovoza kad se ujedno obilježava i 740. obljetnica prvoga spomena Slivna (8. kolovoza 1282. Slivno se još zvalo Hum). Dotad je sasvim dovoljno vremena za pripremu proslave obiju obljetnica.

Na koncu, sretan rođendan, Klečani, ponajprije oni zimski, a tek zatim ljetni, proljetni, povremeni, privremeni... Ako je i slučajno, lijepo je da ste, kao i Metkovci (600.) i Janjinari (800.), za svoj okrugli (700.) rođendan dobili Pelješki most. Jedino me malo peče što sve to nije dočekao moj stari prijatelj Mile Babić, ali uz njegova dostojnoga nasljednika Žiku za stolom i piće u šjor Milinu čast, bit će i to nekako lakše prebroditi.

Domagoj Vidović, likemetkovic.hr